Odgovor na ovo pitanje, barem osnovni, nije tako teško dati. Naravno, ako smo gledali zdravim očima, pri zdravom razumu, vidjeli smo prije svega apsolutno zasluženu pobjedu Hrvatska s nerealnim rezultatom, što je priznao i kontroverzni turski izbornik Fatih Terim-Imperator, koji je na Parku prinčeva ostao bez svojih razbijenih legija. “Hrvatska nas je nadigrala”, iskreno je pognuo glavu veliki trener.
Nikad bolji Luka Modrić
Vidjeli smo jednu igru koja ulijeva optimizam, posebno u drugom poluvremenu, vidjeli smo najbolju izvedbu Luke Modrića za Vatrene, bila je to njegova utakmica života u “najdražem dresu.” Vjerojatno se bolje ne može igrati, ne ako ste vezni igrač koji je ipak udaljeniji od gola nego što bi to možda trebao biti. Ne bez razloga Modrića uspoređuju s legendarnim Johanom Cryffom.
Srna – od euforije do tuge
Vidjeli smo odličnog Darija Srnu, kapetana koji se u godinama kada mnogi traže mjesto u Domu umirovljenika odigrao kao klinac od 20-tak godina, Srna je sve nevjerne Tome, kojih je, kako to već kod nas biva, bilo i previše, uvjerio da još uvijek nije za staro željezo. Prerano se otipisalo kapetana rekordera sa preko 130 odigranih utakmica za Vatrene.
Darijo Srna najavio je oproštaj nakon Eura, nadajmo se će ga ova igra navesti da još jednom razmisli, iako Europsko nogometno prvenstvo još traje, odnosno tek je započelo, imperativ Vatrenih je plasman na SP u Rusiji. Ovakav Srna može pomoći. Nažalost, u jeku velikog slavlja stigla je i tužna vijest za sjajnog kapetana, preminuo mu je otac. To je život, ponekad ti nešto da, naizgled pokloni, no, vrlo brzo ti uzme puno više.
Kralj nadmudrio Imperatora
Puno smo toga vidjeli na kultnom, za Hrvatsku mitskom, Parku prinčeva, vidjeli smo brojne prednosti hrvatske nogometne reprezentacije koja igra moderan, borben nogomet, koja se zna potući, ako je to potrebno, koja želi pobjediti svjesna vlastite kvalitete. Vidjeli smo kako zvijezde ginu na terenu, doslovno krvare, za Hrvatsku, a to je ono što nam je trebalo, čemu se kao navijači radujemo. Napokon imamo čemu.
Vidjeli smo hrvatskog kralja, koji je taktički nadigao turskog Imperatora, vidjeli smo iznimno smirenog izbornika Antu Čačića, od mnogih neopravdano osporavanog, koji je odmah po završetku dvoboja stao na loptu i poručio kako je vrijeme za potpunu mobilizaciju, kako bi se dobilo Češku. Što je iskustvo? Zlata vrijedi, a ne može se zlatom kupiti, iako je Ante zapravo debitant na ovako velikom natjecanju.
Euforija i očaj
Prvi korak, veliki korak, ka osmini finala je napravljen, no, do cilja još je daleko. Šest je bodova u igri, za plasman u drugi krug, nokaut fazu, mogao bi biti dovoljan i samo jedan. No, kad nas je već krenulo, zašto ne osvojiti svih šest? Pomalo euforično? Naravno, zar nemamo pravo s obzirom na atmosferu koja vlada u Hrvatskoj, u kojoj su donedavno u drugom planu bli Ćorluka, Modrić, Perišić, Rakitić, Srna…, dok su glavne zvijezde, kojih su puni mediji, zapravo bili političari? Malo slavlja ne bi smjelo štetiti. Političari su nam donijeli samo očaj.
A tek navijači
Kad smo kod slavlja, na Parku prinčeva vidjeli smo prekrasno navijanje fenomenalnih hrvatskih navijača, koji se drže podalje od huliganskog ludila koje je zahvatilo jedan dio Europskog nogometnog prvenstva, koji su isključivo posvećeni bodrenju Vatrenih, s istim ciljem kao i sami igrači – otići što dalje, ostati u Francuskoj što duže. Uz ovakve navijače teško je gubiti utakmice, nemoguće je ne dati sve od sebe. Preko 10 000 hrvatskih navijača u jedan glas zapjevalo je himnu hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu, Thompsonovu ‘Lijepa li si’. Jesu li igrači mogli poželjeti bolju podršku?
Ima rezerve
Vidjeli smo sjajnu Hrvatsku, vidjeli smo Hrvatsku koja unatoč dobrom izdanju može još bolje, ima tu puno rezerve. Prije svih Ivan Rakitić. Zamislite što bi sve protivnike Vatrenih moglo snaći ako bi u jednoj utakmici na istoj razini, dakle, “Modrićevskoj” razini, bio tandem Rakitić-Modrić?
Čak i na klupi Hrvatska ima bazen s pravom. čistom, izvorskom vodom. Pjaca, Kovačić, Vrsaljko, Kalinić, Kramarić, Jedvaj… budućnost su, ali i sadašnjost, hrvatskog nogometa.
Kao Olić…
Vidjeli smo, naravno, i neke slabosti. Na lijevom boku, iako Strinić nije bio loš, naprotiv. Kad Strinić stekne pravo samopuzdanje biti će to dobro, pa i više od toga. No, ono što je slabost naše reprezentacije zapravo se u dogledno vrijeme neće promijeniti. Hrvatska ima puno toga, no, nema Ivicu Olića. Ne više.
Ovakav vezni red Vatrenih, Modrić-Badelj-Rakitić-Brozović naprosto traži igrača koji ima brzinu kakvu je imao svojedobno slavonska”Ola”. Koliko bi raspoloženi hrvatski “fantazisti” mogli lopti podvaliti između linija protivnika brzonogom napadaču koji bi bio u stanu izbjeći zaleđe, a istovremeno pobjeći protivničkoj obrani nećemo ni maštati. Olić je, uza sve to, vršio pritsak na obranu protivnika kao malo tko. I to je ono što nam treba, visoki presing.
Mario Mandžukić sigurno je jedan od najboljih napadača Europe, no, nije takav tip igrača, Mandžukić bi u tandemu s nekim novim Olićem bio prava pošast po gol protivnika, s obzirom da Mandžo traži centaršut, gužvu. No, ne treba žaliti, ne možete imati sve, kad već imate puno toga.
Sad i navijaju
I da ne zaboravimo, za kraj, ono što nismo vidjeli na Parku prinčeva, ali smo osjetili tijekom i poglavito nakon utakmice, možda je i najveći dobitak? Naime, za Vatrene su počeli navijati čak i oni koji su dosad pozivali na bojkot hrvatske nogometne reprezentacije, što izuzetno raduje. Bolje ikad nego nikad.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
