Prošlog je mjeseca novo istraživanje provedeno na Institutu za obiteljske studije još jednom pokazalo koliko su važni očevi, posebno za dječake. Jedan od primjera je dvostruko manji broj mladića koji su diplomirali a koji su odrasli bez oca naspram broja onih koji su imali oca u obitelji.
Dr. Peter Langman: napadači u školama uglavnom odrastaju bez oca
Psiholog dr. Peter Langman je 2016. godine prikupio biografske podatke 56 počinitelja pucnjava u američkim školama. Pritom je otkrio da je 82 % njih odraslo u disfunkcionalnim obiteljima, uglavnom bez dvaju bioloških roditelja u obitelji. Taj se trend nažalost nastavio. Napadač iz Uvaldea (Texas) dugi je niz godina proveo bez oca. Napadač u školi Sandy Hook (Connecticut) svoga oca nije vidio dvije godine, nakon čega se i dogodio masakr.
Prošlog je mjeseca novo istraživanje provedeno na Institutu za obiteljske studije još jednom pokazalo koliko su važni očevi, posebno za dječake. Jedan od primjera je dvostruko manji broj mladića koji su diplomirali a koji su odrasli bez oca naspram broja onih koji su imali oca u obitelji. Iznenađuje činjenica da su te brojke ostale jednake unatoč kontroliranju drugih faktora, poput rase, prihoda i kvocijenta inteligencije. Dječaci koji odrastaju bez oca imaju čak dvostruko veću vjerojatnost za besposličarenje u svojim kasnim dvadesetima, što znači da niti rade, niti se školuju, te imaju veću vjerojatnost da budu uhićeni prije nego navrše 35 godina života.
> Dr. Markić: ‘Ovo je pobjeda mama i tata nad samovoljom nesposobnog Tomaševića koji mora otići’
> Prva reakcija Tomislava Tomaševića: Razočarani smo, no imamo manevarskog prostora
Kriza očinstva: tema o kojoj se malo govori
To su samo neki od podataka koji pokazuju da je odrastanje bez oca jedna od najvećih kriza s kojima se suočava naša suvremena kultura. Zašto se o tome premalo govori?
Jedan od razloga je što se ova kriza isprepliće s drugim kontroverzijama. Naša je kultura došla do ove točke zbog seksualne revolucije, koja je poticala promiskuitet dajući novo značenje slobodi te dajući prioritet autonomiji naspram odgovornosti. Kada spolni odnos izvan braka postane nešto normalno, uglavnom su žene te koje ostaju same da bi odgajale djecu koja se rode iz tih odnosa.
Postoje i drugi faktori od kojih su mnogi nastali donošenjem zakona. Razvod je u velikoj mjeri destigmatiziran, ponajviše zbog činjenice da je zakonski pojednostavljen. Zakonski zahtjev za istospolni brak donio je sa sobom i zahtjeve za istospolno roditeljstvo, što po definiciji pretpostavlja da dijete ne treba imati i biološku majku i biološkog oca. Određeni oblici potpomognute reprodukcije također upućuju na to da su djeca više komercijalni proces nego što su plod predanog supružništva.
Danas 32 % američkih dječaka odrastaju u obiteljima bez svojih bioloških očeva.
Neki pokušavaju uvjeriti da spolna različitost nije ugrađena u našu biološku stvarnost i da spol nije od ključne važnosti u roditeljstvu. No brojke ne lažu. Prema riječima dr. Ryana Andersona, predsjednika Centra za etičku i javnu politiku u Washingtonu: „Ne postoji roditeljstvo. Postoji majčinstvo i očinstvo, a djeca uspijevaju ako imaju oboje.”
I muškarac i žena su jednako važni kao roditelji
Moramo potvrđivati, riječima i djelima, da postoje muškarci i žene, te da su oboje važni u roditeljstvu. Moramo davati do znanja da odsustvo oca nije nešto što je normalno te pozvati muškarce na preuzimanje odgovornosti za svoje postupke i za svoju djecu, te da budu prisutni i na raspolaganju na svaki mogući način.
Bez obzira koliko nas tehnologija i kulturološke dogme uvjeravali u suprotno, svako dijete ima oca. Novi statistički podaci pokazuju da svako dijete treba svoga oca. Nemamo im pravo to uskratiti.
Prevela i uredila: Ornela Findrik/narod.hr
