Strah može biti stvaran i umišljen. Stvaran strah javlja se kao reakcija na vanjske opasnosti koje ugrožavaju dijete, a proizlazi iz prirodnog nagona za samoodržavanjem . To je biološki uvjetovana psihološka pojava i sasvim prirodna reakcija djeteta te ima svoju svrhu i korisna je. U drugom slučaju , kada je strah umišljen, on postaje patološki i kao takav nepoželjan.
Postoje različite vrste strahova. Strah od nepoznatog doživljavaju gotovo sva djeca.
U najranijoj dobi (6-8 mjeseci), kada dijete najviše izražava emotivno vezivanje uz majku i oca, javlja se strah od separacije koji je sasvim prirodna reakcija djeteta.
Anksiozna djeca se vrlo često boje mraka. Uzrok može biti frustracija na separaciju, samoću pa i zastrašivanje mrakom. Strah od životinja, mitskih bića, vode, pojedinih predmeta je isto tako čest u predškolskoj dobi.
Stručnjaci smatraju da izvore straha treba tražiti u odnosu roditelj – dijete. Dokazano je da se strah roditelja prenosi na dijete. Plašljivi roditelji odgajaju plašljivo dijete. Stalna roditeljska zabrinutost i strah da bi se djetetu nešto moglo dogoditi rezultira bojažljivim i nesigurnim djetetom.
Strah se može javiti i kao posljedica pričanja bajki i priča koje im odrasli pričaju ili crtanih filmova u kojima su glavni likovi razna čudovišta, lopovi, kriminalci, vještice, kosturi ili čarobni predmeti te oni postaju izvor tjeskobe kad uđu u dječju psihu.
Djeci predškolske dobi ne bi trebalo dopuštati gledanje takvih crtanih filmova niti pričanje bajki zastrašujuće tematike jer se oni poistovjećuju s likovima ili predmetima, te s njima proživljavaju sve situacije. Djeca često ne mogu razdvojiti realan svijet od mašte pa se proživljeni strahovi iz mašte mogu pretvoriti u vlastite strahove u stvarnosti.
Loša i traumatična iskustva koje je dijete doživjelo, svaki put će, kad se nađe u istoj ili sličnoj situaciji, reagirati strahom.
Tjeskobu i strah mogu izazvati i sukobi među roditeljima. Loši i neprimjereni pedagoški postupci, zanemarivanja, manjak ljubavi i pažnje, autoritaran odgoj, prevelike ambicije roditelja, precjenjivanje djetetovih sposobnosti također dovode do raznih strahova.
Da bi se strah mogao ukloniti prvo treba pronaći njegove uzroke. Potrebno je stvoriti zdravu okolinu u kojoj dijete živi. Razvijati samopouzdanje i hrabriti ga. Biti mu podrška. Nije moguće uvijek ukloniti izvore strahova, ali ja jako važno ne dovoditi dijete u situacije koje izazivaju strah. Ne može se strah liječiti strahom. Ako se dijete boji vode nećemo ga “baciti” u more ili silom uvući u duboku vodu. Krenut ćemo postepeno, u plićaku s kanticom i kamenčićima.
Nećemo dijete voditi u zoološki vrt ili na farmu ako se boji životinja. Postepeno ćemo ga dovesti u situaciju da se približi umiljatoj životinji za koju smo sigurni da neće proizvesti nagle pokrete niti glasne zvukove. Poželjno je druženje s djecom koja nemaju te strahove.
Kad se javi strah potrebno je s puno ljubavi i pažnje te primjerenih pedagoških postupaka pristupiti djetetu i na taj način umanjiti intenzitet straha. Najpoželjnije je da u takvim situacijama uz dijete budu roditelji ili bliske osobe kojima dijete vjeruje.
Ako dijete polazi odgojno obrazovnu ustanovu (jaslice, vrtić) izuzetno je važno informirati odgojitelje o anksioznosti djeteta. Oni mogu puno pomoći u suradnji s roditeljima. Kroz razne aktivnosti obrađuju se teme vezane za strahove kod djece. Zasigurno će plan i program obuhvatiti i teme vezane za tu problematiku.
Dijete koje je okruženo ljubavlju, pažnjom, poticajnom okolinom je samostalnije, sigurnije i rezistentnije na strah.
Vaša pitanja šaljite na pitanjazaklementinusuljug@narod.hr
* Klementina Šuljug je odgojiteljica s međunarodnom MEPI diplomom i 15 godina rada u Montessori vrtiću, a stručno se usavršavala po Montessori metodi za djecu s poteškoćama. Iza nje je dugogodišnji rad s djecom s poteškoćama. Ima međunarodnu diplomu za vjerski odgoj djece predškolske dobi po načelima Montessori pedagogije te je završila doškolovanje za župne suradnike i katehezu djece na KBF-u u Đakovu.
