Nije rješenje povratak patrijarhalnoj obitelji, ali je još lošije poticanje podrivanja autoriteta očeva i razaranja obitelji. Za emocionalni razvoj djece važna je privrženost djece oboma roditeljima. Na nestanak patrijarhalne obitelj i minimaliziranje uloge očeva utjecali su slabljenje tradicije, radikalni moralni relativizam, korporatisti, antipedagoški i feministički pokreti, rodna ideologija, odgojna atrofija škole, (lažni) paternalizam (zajednice i roditelja) te epidemija permisivnih, indiferentnih roditelja te jednoroditeljskih obitelji.
Slabljenje uloge očeva u odgoju i odlaženje u ropotarnicu povijesti patrijarhata imaju svoje uzroke. Neke od njih ću tek spomenuti a neke ću detaljnije opisati…
Roditeljima ciljano oduzimaju autoritet anarhisti i korporatisti. Tako J. Grupp u knjizi Korporatizam – novi svjetski poredak tvrdi da Amerikanci žive “kao beskućnici, u nedostatku intime razorenih obitelji”. Ako nema autoriteta u obitelji, nema ga ni u društvu. Kriza autoriteta osobito je vidljiva u sve izraženijem minimiziranju uloge očeva u obiteljskom odgoju. Minimaliziranju uloge očeva u odgoju doprinijeli su i lažni protagonisti borbe za prava žena, pri čemu stavljaju svoja pojedinačna prava iznad prava svih članova obitelji. Ima jedna dobra dosjetka koja podgrijava suprotstavljene strane.
“Muška riječ je zakon, a ženska riječ je izmjena i dopuna zakona”.
Pored spomenutog, na slabljenje uloge očeva u odgoju n nestanka patrijarhalne obitelji utjecali su slabljenje tradicije, odgojna atrofija škole, (lažni) paternalizam (zajednice i roditelja) te epidemija permisivnih i indiferentnih roditelja.
Očevi i patrijarhalna obitelj ne potiču konfliktna stanja
Autoritarni roditelji izazivaju konfliktna stanja. Ovaj stil odgoja nije specifikum samo očeva. Neopravdano generaliziranje vodi stereotipima da su očevi po sebi nasilnici. Da to nije tako opisala je i Slavenka Drakulić u romanu Optužena. Autorica opisuje emocionalne traume djevojčice koju majka sustavno zlostavlja. I Miro Gavran u romanu Zaboravljeni sin opisuje zlostavljajuće majke. Glavni je lik u Gavranovu romanu Mislav, koji je od pete do dvadesete godine života bio u domu i školi djece i mladih sa “smetnjama u razvoju”. Pod teretom malograđanske sredine i “problematičnog” sina Mislava, majka je uzela zadaću, poslije “specijalne škole, puniti rupe u njegovu znanju“. Majka je na Mislava gledala s podozrenjem, a najčešće kao na “nenormalnog momka”.
U zabludi su svi oni koji misle da je pretpostavka slobode kidanje okova tradicije. Na primjer, naravno da nije rješenje povratak patrijarhalnoj obitelji, ali je opasnije sustavno poticanje podrivanja roditeljskog autoriteta. Nije prihvatljivo tumačenje da se patrijarhalni nadzor u odgoju djece po sebi naziva antidemokratskim. Na primjer, otac koji jasno postavlja granice (naravno bez nasilja i ne u atmosferi straha) nije zlostavljač nego roditelj koji ispunjava djetetovu potrebu za odgojnim vodstvom i granicama.
U kidanju “okova” tradicije danas gotovo pa nestaju kako patrijarhalne tako i proširene obitelji, koju čine, primjerice, djed, baka, majka, otac i djeca. U tradicionalnoj zajednici bio je evidentan socijalni pritisak na žene da se (što ranije) udaju i imaju djecu. Međutim, danas je evidentan trend urušavanja uloge očeva u odgoju.
Nažalost, postoje sve više indiferentnih roditelja. O posljedicama indiferentnih očeva koji svoju karijeru stavljaju ispred svoje djece svjedoči poučna priča: “Jedan vrlo imućan čovjek popeo se na tavan svoje kuće u potrazi za nagradom koju je dobio kao poslovni čovjek godine. Kopajući po kutijama, naiđe na malenu bilježnicu svoga sada već odraslog sina. Bio je to njegov dnevnik. Čitajući dnevnik, postajao je sve ozbiljniji. Uočio je da je u djetinjstvu njegova sina bilo i tužnih razdoblja, kojih se on kao otac nije sjećao. „Ali kako je to moguće?“ upitao se. „Pa ja na to nisam tako gledao“. Tada se sjetio da je i on vodio dnevnik, doduše poslovni, pa je otišao po njega. Otvorio je svoj dnevnik na mjestu gdje je pisalo: „Protratio cijeli dan. Bio s Jimmyjem u ribolovu, ništa nisam upecao!“ Potom je, listajući sinovljev dnevnik, potražio isti taj datum i pročitao: „Bio s tatom u ribolovu.
Najljepši dan u mom životu!“ Ova priča ima i drugu pouku: “Cijelom svijetu možete biti samo jedna osoba, ali jednoj osobi možete biti cijeli svijet”.
Kao pedagog i roditelj, poručujem da je poštovanje autoriteta ključ u razvoju djece! Istraživanja pokazuju “da je za odgoj djeteta s visokim IQ-om bolje biti prestrog nego suviše popustljiv” (L. E. Shapiro u knjizi Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta). Međutim, djeca su jednako deprivirana u autoritarnom okruženju kao i kad im je sve dopušteno.
Feminizranje muškaraca i rodna ideologija
È. Zemmour u knjizi Prvi spol objašnjava nametnuti trend da se muškarci moraju feminizirati, jer u protivnom postaju nepoželjni. Sve to je u dosluhu s rodnom ideologijom gdje se brišu razlike među spolovima. Taj trend je prije više od pedeset godina najavio psihoanalitičar A. Mitscherlich u knjizi Društvo bez očeva. Polazeći od feminističkih teza rodno uvjetovanog nasilja tj. da su za nasilje u obitelji krivi uvijek i isključivo muškarci/očevi, trebalo se okomiti na taj autoritarni simbol. Stvoren je stereotip oca kao autoritarca, nasilnika, neempatičnog… Tako se razvijao model odgoja u kojemu je “zabranjeno zabranjivati”, a svaki autoritet proglašavan natražnjačkim, autoritarnim i represivnim. Sve to je dokaz kako smo iz jedne krajnosti otišli u drugu. Od dominacije “glave obitelji” došli smo do današnje dominantne – fast food obitelji gdje ukućani žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima.
Pored gore navedenih razloga zašto očevi sve manje postaju autoritet u obitelji, navodim primjer bizarnog trenda – brisanje oca i majke iz rodnog lista (djeteta) ili putovnice ili kada članovi obitelji, umjesto prava na identitet, postaju brojevi. Tamo gdje je zabranjena upotreba riječi “tata” i “mama” koriste se “roditelj 1” i “roditelj 2”, a umjesto “ona” ili “on” koristi se (neutralna zamjenica) “ono”. S novim terminom “roditelj raniji termini otac i majka više nemaju diskriminirajući predznak”, svojevremeno je izjavila Jennifer Chrisler, izvršna direktorica Vijeća za jednakost obitelji (Family Equality Council). U SAD-u postoji inicijativa da se izbaci riječ kongresmen (iz svih dokumenata), jer je to i ženska profesija, da treba izbaciti men zato što vodi diskriminaciji žena ili “seksističkih formulacija” u EU-parlamentu (http://www. 24sata.info/vijesti/svijet/88710–Roditelj–broj–jedan–roditelj–broj–dva–nece–vise–biti–mamatata.html#sthash.vFrXglJh.dpuf)
Nužna je privrženost djeteta i majci i ocu
Za emocionalni razvoj djece važna je privrženost oboma roditeljima. Novije spoznaje iz teorije privrženosti nam otkrivaju da je privrženost dualna i da su oba roditelja podjednako važna u odgoju i životu djece. Djeca koja nisu imala očevu ljubav imaju više problema, kako u vrijeme odrastanja, tako i u odrasloj dobi. Majka daje brižnost i nježnost, a otac potiče na istraživanje okoline, dajući pritom (dodatnu) sigurnost.
Djeca su kolateralne žrtve konfliktnih brakorazvodnih parnica. Sve više je rastavljenih roditelja u kojima majka odgaja djecu, dok je otac sporedna figura, a jedan od razloga je što iznimno rijetko očevi dobivaju skrb. Čak i kad službe za zaštitu djece jasno procjene oca boljim roditeljem događa se da se ne usude njemu dodijeliti skrb. Ovdje izdvajam jedno pismo dječaka od 12 godina koje je napisao rastavljenim roditeljima: “Znam da vam nije lako, ali nemojte zaboraviti da, iako se vi više ne volite vaša djeca imaju u srcu i jedno i drugo. Zato jako boli kad čuješ da ti se roditelji svađaju i govore odvratne stvari jedno o drugom. Nikada dijete nemojte pitati koga više voli i s kim će živjeti jer vas voli oboje i želi živjeti i s jednim i drugim, a vi to ne želite čuti …” (iz knjige G. Buljan Flander i M. Roje Đapić Dijete u središtu sukoba) Autorice slikovito ilustriraju posljedice konfliktnih odnosa između roditelja: “Kada roditelj govori djetetu loše o drugom roditelju, kao da govori loše o dijelu djeteta”. U istoj knjizi je naglašeno da je u Hrvatskoj u nešto manje od 6% slučajeva određeno zajedničko skrbništvo majci i ocu, dok je skrb majkama dodijeljeno u 83.3 % slučajeva, a očevima u 10 %.
Feminizam i trend potiranja autoriteta
Ako svatko traži isključivo svoja prava unutar obitelji doći ćemo do društva bez obitelji. Feminizam je u svojim nastojanjima prepoznatljiv u borbi protiv jedne strane – oca kao (nekada) glave obitelji. Erica Jong cinično je o(t)pisala potrebu za muškarcem: “Bigamija je kada imate jednog muža previše. Monogamija je ista stvar”. No, ima i bitno drukčijih, pomirljivih, ženskih stajališta, izraženih u antifeminističkoj kampanji pod nazivom “Women Against Feminism” (Žene protiv feminizma). Ovdje izdvajam samo jedno zapažanje: “Ne želim da žene imaju kontrolu nad muškarcima, nego nad vlastitom sudbinom” (Mary Wollstonecraft). Odbijanje nekih teza feminizma ne izražavaju samo žene konzervativnih gledišta nego i žene koje feminizmu upućuju načelne prigovore. One za sebe misle da su emancipirane i ravnopravne s muškarcima, a ne žrtve muške dominacije, spolne diskriminacije ili nasilja u obitelji, kakvima ih se nerijetko prikazuje u feminističkim krugovima.
Kada se na oca gleda na (stalni) “trn u oku” ilustrira priča koju sam preuzeo od Božene Galić iz njenog djela Terapijske priče: “Otac je sjedio na magarcu dok je dječak vodio uzicu na magarcu. “Siroto dijete”, reče jedan od prolaznika. Kako može otac tako mirno sjediti, dok njegov sin jedva hoda! Otac to primi k srcu te iza prva ugla sjaha i popne dječaka na samar. Nije mnogo prošlo, a opet jedan prolaznika podiže glas: “Kakva bezobraština. Mali klipan sjedi kao nekakav sultan na magarcu, dok njegov stari siroti otac mora pješačiti.” Ovo zabolje dječaka pa on oca zamoli da se i on popne na magarca. “Je li itko to još vidio”, prozbori neka žena. “Kakvo mućenje životinje“. Otac reče sinu: “Što god da radimo, uvijek će se naći netko tko će tome protiviti.”
Oni koji tvrde da su očevi skloni nasilničkom ponašanju i /ili fizičkom kažnjavanju neposlušne djece upućujem na predivnu priču Aruna Gandija, unuka Mahatme Gandija kako je otac reagirao na sinovljevu laž: “Imao sam 16 godina i živio s roditeljima oko 30 kilometara od najbližeg grada. Jednoga dana otac me zamolio da ga odvezem u grad, na što sam s radošću poskočio. Zamolio me da se ondje pobrinem za neke tekuće poslove te odvezem auto na servis. Kada sam ujutro odvezao oca, rekao mi je da ćemo se naći ondje u 17 sati. Nakon što sam na brzinu odradio sve zadaće, otišao sam u kino. Toliko sam bio zaokupljen filmom da sam zaboravio na vrijeme. Bilo je već 17. 30 kada sam se sjetio obećanja. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto te odjurio do mjesta gdje smo se otac i ja trebali naći, bilo je već 18 sati. Upitao me: ‘Gdje si do sada?’ Bilo me je sram reći da sam gledao film pa sam odgovorio: ‘Auto nije bio gotov i trebao sam čekati’. Nisam znao da je on već zvao servis. Kada me uhvatio u laži rekao mi je da je u njegovu odgoju bilo nešto neispravno. ‘Kako bih vidio gdje sam pogriješio, umjesto autom propješačit ću 30 kilometara do kuće i putem razmišljati o tome’, rekao je. Nisam ga mogao napustiti pa sam pet i pol sati vozio iza njega i promatrao ga kako prolazi agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Često se sjetim te zgode i pitam se da me kojim slučajem kaznio bi li ikada naučio svoju lekciju. Ne vjerujem.“
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
