Nacizam i eutanazija – ‘viša rasa’ i svijet bez bolesnih

Povijest eutanazije obilježena je kontroverzama, a njezine najmračnije epizode i danas utječu na rasprave o ovoj temi. Početkom 20. stoljeća, zagovornici eutanazije smatrali su je dijelom naprednih i liberalnih ideja. Vjerovali su da bi znanstveno upravljanje društvom trebalo uključivati eutanaziju, zajedno s eugenikom i kontrolom populacije. Ovi pokreti promovirali su eutanaziju kao način eliminacije “nepoželjnih” pojedinaca, koje su smatrali teretom za društvo. To je kasnije dovelo do njezine zloupotrebe u totalitarnim režimima. Prvi zakoni o eutanaziji nad osobama s mentalnim bolestima, kriminalacima i siromašnima poslužili su kasnije kao inspiracija nacistima u razvijanju njihovih vlastitih eugeničkih programa.

Danas se zagovornici eutanazije ograđuju od ovog povijesnog narativa i nastoje je predstaviti kao logičan korak u društvenom napretku, tvrdeći da se uklapa u suvremene ideje o individualnim pravima i humanom postupanju.

Povijest eutanazije u antičkom i modernom dobu

Eutanazija, što na grčkom znači “dobra smrt”, prvi put se spominje u antičkoj Grčkoj i Rimu. Grčki filozofi poput Platona i Aristotela smatrali su da bi država trebala eliminirati “slabe” kako bi društvo ostalo snažno i zdravo. U rimskom društvu, novorođenčad s teškim deformacijama ili bolestima često je bila izlagana i prepuštena smrti, što se može smatrati oblikom primitivne eutanazije.

Tijekom srednjeg vijeka kršćanska učenja snažno su se protivila eutanaziji, smatrajući je moralno neprihvatljivom. S razvojem moderne medicine u 19. i 20. stoljeću, pojavile su se rasprave o eutanaziji, osobito u kontekstu pacijenata s terminalnim bolestima. Ipak, krajem 19. i početkom 20. stoljeća dolazi do spajanja eutanazije s eugenikom, što je dovelo do njezine zloupotrebe u ideološkim i političkim sustavima.

>Eutanazija u Belgiji: U 20 godina gotovo 30.000 izgubljenih života

Eugenika i njezina povezanost s eutanazijom

Eugenika je pseudoznanstvena disciplina koja se razvila u kasnom 19. stoljeću i težila “poboljšanju” ljudske rase putem selektivnog razmnožavanja i eliminacije “nepoželjnih” gena. Francis Galton, rođak Charlesa Darwina, prvi je popularizirao koncept eugenike, vjerujući da bi društvo moglo kontrolirati reprodukciju kako bi poboljšalo ljudsku vrstu.

U prvoj polovici 20. stoljeća eugenika je bila vrlo utjecajna u SAD-u, Velikoj Britaniji, Skandinaviji i Njemačkoj. U SAD-u su doneseni zakoni koji su dopuštali prisilnu sterilizaciju osoba s mentalnim bolestima, kriminalaca i siromašnih. Ovi zakoni kasnije su poslužili kao inspiracija nacistima u razvijanju njihovih vlastitih eugeničkih programa.

Eutanaziji se počelo pristupati kao “rješenju” za osobe s fizičkim i mentalnim poteškoćama. Te su osobe smatrane teretom društva i “degenerativnim” elementima koji ugrožavaju budućnost ljudske rase.

>Kako su jezične manipulacije s eutanazijom dovele do porasta za njenom potražnjom

Rani elitni zagovornici eutanazije i njezina zloupotreba u nacističkom režimu

Za rane zagovornike eutanazije iz elitnih intelektualnih i znanstvenih krugova, eutanazija je bila dio šire ideje medicinske kontrole nad društvom. Smatrali su je progresivnim alatom za rješavanje društvenih problema, često je povezujući s eugenikom i kontrolom populacije. U Njemačkoj su istaknuti znanstvenici poput Ernsta Rüdina promicali ideju da bi ”neprikladne” osobe trebalo potaknuti na dobrovoljnu sterilizaciju.

Ova praksa postupno je prerasla u sustavan nadzor i prisilno provođenje sterilizacija, a zatim i aktivno ubijanje onih koji su smatrani ”defektnima”. Ovi su trendovi svoj vrhunac dosegli u nacističkom režimu. U nacizmu su se prvotna opravdanja za ”pravo” na samoubojstvo i ”ubojstvo iz milosrđa” pretvorila u ideološki temelj za masovno istrebljenje svih koje su nacisti smatrali ”nedostojnima života”.

Nacistički program eutanazije – Akcija T4

Dolaskom Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine, nacistička ideologija eugenike pretvorena je u sustavni državni program. Hitler je još u svojoj knjizi Mein Kampf zagovarao eliminaciju onih koje je smatrao “beskorisnim” članovima društva.

Godine 1939., pod Hitlerovim nalogom, pokrenut je program “Aktion T4”, koji je predviđao sustavno ubijanje osoba s mentalnim i fizičkim invaliditetima. Liječnici i znanstvenici su procjenjivali pacijente u psihijatrijskim ustanovama te odlučivali tko je podoban za “milosrdnu smrt”. Žrtve su ubijane u plinskim komorama, smrtonosnim injekcijama i izgladnjivanjem.

Između 1939. i 1945. godine, procjenjuje se da je najmanje 300.000 osoba ubijeno u okviru nacističkih programa eutanazije. Ovaj program prethodio je holokaustu jer su metode razvijene u Akciji T4 kasnije primijenjene u masovnim ubojstvima Židova, Roma i drugih skupina koje su nacisti smatrali inferiornima.

Eutanazijski pokreti u Americi i njihova transformacija

Felix Adler bio je jedan od prvih američkih intelektualaca koji su zagovarali ideju “milosrdnog ubijanja” za one koji su smatrani neizlječivo bolesnima ili patnicima. Godine 1943. Američko društvo za eutanaziju predložilo je nacrt zakona koji bi legalizirao prisilnu eutanaziju za osobe označene kao ”idioti, imbecili i urođene nakaznosti”. Godine 1946., tadašnji predsjednik tog društva tvrdio je da država u ratnim vremenima ima ovlast ubijati i sakatiti ljude. Na temelju toga zaključio je da bi imala i ”moć okončati živote koji nisu vrijedni življenja” u mirnodopskim uvjetima.

Međutim, kako su dokazi o nacističkim zločinima postali sve poznatiji, javna podrška eutanaziji naglo je opala. Mnoge organizacije koje su je promicale prilagodile su svoju retoriku ili su se jednostavno rebrendirale. Do 1970-ih, pokret za eutanaziju značajno je promijenio svoje ciljeve. Umjesto fokusiranja na ”milosrdna ubojstva” i eugeničke ciljeve, naglasak je prebačen na individualna prava i dostojanstvenu smrt.

Britanski povjesničar i kritičar eutanazije Kevin Yuill ističe da su zagovornici eutanazije, koji su do tada bili marginalna skupina, u ovoj fazi prvi put uspjeli pridobiti širu javnu podršku za svoje ideje.

>Što je eutanazija, a što potpomognuto samoubojstvo?

Osuda i naslijeđe nacističke eutanazije

Nakon Drugog svjetskog rata, otkriveni su razmjeri zločina povezanih s nacističkim programima eutanazije i eugenike. Na Nirnberškim suđenjima mnogi nacistički liječnici osuđeni su zbog zločina protiv čovječnosti, uključujući one koji su sudjelovali u programu Aktion T4.

Eugenika je nakon rata postala diskreditirana, a programi prisilne sterilizacije ukinuti su u većini zapadnih zemalja. Međutim, eutanazija je i dalje ostala predmet moralnih rasprava, osobito kada je riječ o njezinim modernim oblicima poput potpomognute smrti kod terminalno bolesnih pacijenata.

Danas se zagovornici eutanazije trude distancirati od nacističke prošlosti, naglašavajući razliku između prisilne eutanazije i odluka pojedinaca koji traže smrt zbog neizlječivih bolesti. Ipak, kritičari upozoravaju da bi normalizacija eutanazije mogla otvoriti prostor za zloupotrebe. Osobito u društvima koja sve više naglasak stavljaju na “kvalitetu života” umjesto na nepovredivu vrijednost ljudskog života (pravo na život).

Širenje legalizacije eutanazije u Europi

Legalizacija eutanazije u Nizozemskoj 2002. godine označila je prekretnicu u nastojanjima za njezino prihvaćanje u Europi. Nakon Nizozemske, eutanaziju su legalizirale Belgija i Luksemburg, a u novije vrijeme i Španjolska te Portugal. Ovi pomaci rezultat su dugogodišnjih lobističkih aktivnosti organizacija koje zagovaraju pravo na eutanaziju, prikazujući je kao neizbježan dio razvoja suvremenih društava.

Jedna od najaktivnijih skupina u tom procesu je EUmans, predvođen bivšim talijanskim europarlamentarcem Marcom Cappatom, poznatim zagovornikom eutanazije. Ova organizacija nastoji eutanaziju učiniti temeljnim pravom na razini Europske unije, a njezina strategija uključuje političke i pravne inicijative usmjerene prema europskim institucijama.

Peticija Europskom parlamentu i daljnji planovi

U travnju 2024. koalicija predvođena EUmansom predala je Europskom parlamentu peticiju sa sljedećim zahtjevima:

– Uključivanje eutanazije u Povelju o temeljnim pravima Europske unije kao temeljno pravo.

– Donošenje EU zakonodavstva kojim bi se osiguralo individualno pravo na odlučivanje o završetku vlastitog života, uz odgovarajuću stručnu pomoć.

– Međusobno priznavanje oporuka i direktiva o održavanju na životu među državama članicama te uspostava zajedničke EU baze podataka za lakši pristup tim dokumentima.

– Osnivanje Europske skupštine građana radi razvoja zajedničkog pristupa eutanaziji na razini EU-a.

Iako EUmans nastoji eutanaziju nametnuti na nadnacionalnoj razini, dosadašnja praksa pokazuje da je učinkovitiji pristup fokusiranje na pojedine države. Ova strategija omogućila je postupnu legalizaciju u više europskih zemalja, dok se u drugima još vode rasprave i zakonodavni prijedlozi.

Izvor: narod.hr/MMC Brussels