Europski zastupnici raspravljali su u srijedu na plenarnoj sjednici u Strasbourgu o klauzuli o uzajamnoj obrani, na koju se u studenom prvi put pozvala Francuska zatraživši pomoć od drugih država članica nakon terorističkih napada u Parizu 13. studenoga, što je potaknulo mnoga pitanja o tome kako bi države članice trebale reagirati i kakva bi trebala biti uloga EU-a u tome.
Klauzula je uvedena 2009. u članku 42 (7) Ugovora o Europskoj uniji u kojem stoji da, ako bilo koja država EU-a bude “žrtva oružane agresije na svojem teritoriju, ostale države EU-a imaju obvezu pružiti joj pomoć i podršku svim sredstvima u granicama svojih ovlasti”. Ta potpora trebala bi biti u skladu s potencijalnim obavezama unutar NATO saveza.
No formalna procedura nije određena, a članak ne kaže ni da podrška drugih država treba nužno biti vojna, što znači da zemlje kao što su Austrija, Finska, Irska i Švedska mogu surađivati unatoč politici neutralnosti.
Od kada je zahtjev prvi put postavljen 17. studenog, Francuska održava bilateralne sastanke s državama članicama kako bi se dogovorili o mogućoj suradnji. Neke države izrazile su spremnost uključiti se u vojne operacije protiv terorističkih skupina u Siriji i Iraku, dok su druge spremne povećati svoje snage u drugim međunarodnim misijama kako bi francuski vojnici mogli biti preraspoređeni drugdje.
Dok države bilateralno dogovaraju vrstu pomoći, uloga EU-a je ograničena. Međutim, EU može doprinijeti brzini i koordinaciji.
U rezoluciji iz studenog 2012. eurozastupnici su zatražili od ureda visoke predstavnice za vanjsku politiku prijedloge o smjernicama vezane uz tu klauzulu.
U raspravi u EP-u govorio je i hrvatski zastupnik Tonino Picula, kazavši da europski partneri ne mogu odbiti francuski zahtjev.
“Europski partneri praktično ne mogu odbiti francusku molbu jer to ne bi bilo solidarno. I mnogi su doista odgovorili potvrdno: istina je da se Francuskoj može pomoći na različite načine te nije nužno da ta podrška bude vojna”, rekao je.
Picula se pritom zauzeo za jačanje zajedničke europske sigurnosne i obrambene politike.
“Pitanja o unutarnjoj sigurnosti Europske unije koja idu dalje od zaštite nacionalnih država sada su sve oštrija i češća. Najbolji odgovor bio bi kada bi zajednička sigurnosna i obrambena politika prestala biti najslabija karika europskih integracija”, istaknuo je.
Prijedlog o zajedničkim obrambenim snagama prvi put je iznesen u javnosti tijekom 2014. kada je kao argument istaknuta ušteda između 21 i 60 milijardi eura, koliko bi EU “većom sinergijom obrambenih politika i uvođenjem jedinstvenog obrambenog sustava mogao uštedjeti”, podsjetio je.
“Međutim, razvitak zajedničke sigurnosne i obrambene politike Unije vrlo često postavlja više pitanja nego što na njih odgovara. Možda treba poći baš od pitanja da ona nije objedinjena ni među općim upravama Europske komisije”, napomenuo je.
Kad je riječ o Hrvatskoj, Picula je u izjavi za novinare prije rasprave kazao da bi Hrvatska, budući da je jedna od temeljnih europskih vrijednosti solidarnost, trebala razmisliti o svojim mogućnostima i interesima u pogledu francuskog zahtjeva jer će možda i sama jednog dana morati uputiti sličan zahtjev s obzirom na to da terorizam ne poznaje granice.
Europski parlament usvojit će u četvrtak rezoluciju o ovom pitanju.
Izvor: narod.hr/h
Photo: fah
