Američki The New York Times: Njemačka na rubu – Merkel mora otići

Utjecajni The New York Times, američke dnevne novine s nakladom od 1,3 milijuna primjeraka, do sada su uglavnom pozitivno pisale o njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, podržavajući njezinu imigracijsku politiku.

Nakon novogodišnjih izgreda u Kölnu i seksualnog nasilja nad ženama diljem Njemačke, njihova nedjeljna kolumna u posve je drukčijem tonu i Angelu Merkel poziva se na odlazak.

Početkom tjedna pojačale su kritike na račun kancelarke i iz njezine stranke.

U kolumni Rossa Douthata, koju prenosimo u cijelosti, može se između ostalog pročitati kako mnogi od imigranata koji trenutno dolaze s područja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike „imaju stavove o ženama koji su dijametralno suprotni vrijednostima suvremene Europe“.

Nedavno je iznošenje takvih stavova u hrvatskoj javnosti bilo proglašeno „govorom mržnje“.

U Novogodišnjoj noći, u sjeni velike Kölnske katedrale, horde muškaraca iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka nasilno su pristupali ženama koje su Novu godinu slavile na otvorenome. Žene su okružili, pipali ih po intimnim dijelovima tijela i pljačkali ih. Dvije žene navodno su silovane.

Iako su se slični incidenti događali i u drugim europskim gradovima od Hamburga do Helsinkija, njemačke vlasti su u početku pokušale minorizirati napade jer su bili previše neugodni za masovnu azilantsku politiku Angele Merkel prema izbjeglicama.

Zakašnjela reakcija policije stajala je šefa kölnske policije njegova radnog mjesta. Međutim, njemačke vlasti i dalje su više zaokupljene poduzimanjem mjera protiv reakcija domicilnog stanovništva  — najnovija od ovih mjera uključuje sklapanje ugovora s Facebookom i Googleom radi uvođenja restrikcija na objave uperene protiv imigranata — umjesto poduzimanjem mjera u vezi masovne imigracije.

Velikodušna europska imigrantska politika dovodi do destabilizacije čitavog kontinenta

Upravo je prošlog tjedna kancelarka Merkel odbila prijedlog bavarskog premijera Horsta Seehofera da se prihvat izbjeglica u 2016. godini ograniči na maksimalno 200.000 (u prošloj godini broj izbjeglica je premašio 1 milijun).

Kontroverzija u pozadini ovog problema nije nova.

Desetljećima već konzervativci s obje strane Atlantika upozoravaju kako će velikodušna europska imigrantska politika, koja se često provodi protiv volje običnih građana Europe, dovesti do destabilizacije čitavog kontinenta.

Konzervativci iznose nekoliko opravdanih argumenata koji upućuju na zabrinutost, a tiču se problema u vezi asimilacije imigranata, opasnosti od islamističke radikalizacije i vjerojatnosti da se i u drugim europskim gradovima ponove napadi u stilu terorističkih napada u Parizu te seksualnog nasilja koje se dogodilo u Kölnu.

Konzervativci su također u javnosti trgovali i s prognozama koje su daleko više apokaliptične — strahovima o „Eurabiji“, masovnoj islamizaciji kontinenta — u koje je bilo malo teže uvjeriti javnost.

Sve do nedavno, problem s asimilacijom imigranata u Europi činio se neugodnim, ali ne i nepremostivim, dok se vjerojatnost od balkanizacije Europe u stilu sukoba na području bivše Jugoslavije činila relativno dalekom.

Omjer od 11,3 dječaka na samo jednu djevojčicu

S trenutnom imigracijom ipak se nalazimo na nepoznatom teritoriju.

Problem ne leži samo u činjenici da imigranti dolaze u stotinama tisuća umjesto u desetcima tisuća.

Problem je u tome što ogromni dio tih stotina tisuća čine tinejdžeri i muškarci u ranim dvadesetima.

Primjerice u Švedskoj, koja je kao i Njemačka do sada provodila politiku otvorenih vrata prema imigrantima, 71 posto tražitelja azila u 2015. bili su muškarci. U skupini „maloljetnika bez pratnje“, koju većinom sačinjavaju maloljetnici u kasnoj tinejdžerskoj dobi, „omjer između curica i dječaka je daleko više asimetričan“, kako ističe Valerie Hudson u vrlo bitnom eseju koji je napisala za Politico: „11,3 dječaka na samo jednu djevojčicu.”

Kao što ističe Valerie Hudson, ovakvi trendovi imaju trenutne implikacije za javni red — mladi muškarci su jednostavno mladi muškarci, društva s asimetričnim spolnom strukturom imaju tendenciju da budu nestabilna, a mnogi od ovih muškaraca imaju stavove o ženama koji su dijametralno suprotni vrijednostima suvremene Europe.

Međutim, pored kratkoročnog problema, kao što je potreba da se novopridošlice brzinski nauči kako u Europi „nije dopušteno prisiljavati druge na seks“ – da citiramo samo norveški obrazovni program za migrante, postoji i dugoročni problem.

Kada proces imigracije napreduje prema ustaljenom ali umjerenom tempu, duboke promjene nastupaju polako i postoji vrijeme da asimilacija ide svojim tijekom. Iz tog je razloga broj muslimanskog stanovništva u Europi rastao samo za jedan postotni bod u jednom desetljeću. Iz istog razloga je danas većina imigranata turskog i sjevernoafričkog podrijetla koji su u Njemačku i Francusku stigli prije više desetljeća u razumnoj mjeri europeizirana.

Međutim, ako u kratkom vremenu stanovništvu dodate milijun (ili milijune) ljudi, i to većinom mlađe muškarce, dobijete društvenu promjenu potpuno različite vrste.

Politikom sumanutog humanitarizma Njemačka ne može dobiti oprost za grijehe iz prošlosti

U njemačkom slučaju ovdje bitna brojka nije ukupan broj stanovnika, koji trenutno iznosi 82 milijuna. Bitna je skupina stanovništva od „dvadeset i nešto godina“, koja je 2013. brojčano iznosila manje od 10 milijuna  (i naravno, već tada je obuhvaćala veliki broj imigranata).

U ovoj skupini, kao i svim skupinama koje slijede nakon nje, postojeći priljev stanovništva može imati transformacijski učinak.

Koliko transformacijski će taj učinak biti ovisi o tome hoće li ti muškarci u konačnici naći načina da dovedu i svoje supruge i obitelji u Europu.

Stvaranje ili sjedinjenje obitelji djeluje obećavajuće za trenutni društveni mir budući da je manja vjerojatnost da će muškarci koji imaju supruge i djecu pipati žene na dočeku Nove godine ili šarati sinagoge grafitima ili tražiti solidarnost priključivanjem radikalnim skupinama.

Ali to bi također moglo udvostručiti ili utrostručiti demografski učinak ovog migracijskog vala i dovesti Njemačku blizu mogućeg scenarija po kojem će u budućnosti polovinu njezina stanovništva u dobi ispod 40 godina sačinjavati imigranti s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike i njihova djeca.

Ako živite u uvjerenju da će ostarjelo, sekularizirano i do sada većinom homogeno društvo po svoj prilici na miran način apsorbirati toliko veliku imigraciju, s tolikim kulturnim razlikama, tada vam se smiješi odlična budućnost da postanete glasnogovornik u trenutnoj njemačkoj vladi.

Osim što imate „blistavu“ budućnost, vi ste i budala.

Takva vrsta transformacije daje izglede za sve većom polarizacijom kako unutar domicilnog stanovništva tako i među novopridošlicama.

Takva transformacija ne samo da je dovoljna prijetnja da dovede do naglog porasta terorizma, već i do preporoda političkog nasilja u stilu 30-ih godina prošlog stoljeća.

Još uvijek imaginarna Francuska iz romana „Pokoravanje“ Michela Houellebecqa, u kojem se domicilno stanovništvo i islamisti tuku po ulicama, imala bi vrlo velike šanse za svoju realizaciju upravo u budućnosti Njemačke.

Ali to se ne mora dogoditi. Ako postoji mudrost da se poduzme sve što je moguće da se spriječi takav scenarij.

A to znači zatvaranje njemačkih granica prema novim pridošlicama na određeno vrijeme. To znači započinjanje postupka sustavne deportacije za sposobne mlade muškarce. To znači napuštanje sulude iluzije o tome da Njemačka može dobiti oprost za grijehe iz prošlosti jedino ako nastavi s politikom sumanutog humanitarizma u sadašnjosti.

To znači da Angela Merkel mora otići — kako bi njezina zemlja, i kontinent čiju veliku površinu obuhvaća, izbjegla platiti preveliku cijenu zbog njezine pretenciozne ludosti.