Europski mediji već godinama gunđaju zbog uspona “desničarskog populizma”, iako se najčešće uopće ne radi o populizmu – taj termin treba ostaviti za stranke poput Živog zida ili suca Mislava Kolakušića, ako ga se baš mora koristiti. Nema ničeg populističkog u zaustavljanju masovnih imigracija, kad je jasno da one predstavljaju ekonomski i sigurnosni problem. S druge strane, što reći na izjave Junckera poput one dane u intervjuu za CNN, “Ti populisti, nacionalisti, glupi nacionalisti, zaljubljeni su u svoje zemlje … oni ne vole one koji dolaze izdaleka, ja volim one koji dolaze iz daleka… ”
Naravno, Juncker najviše voli svoj išijas koji skriva u ladici radnog stola, a takve izjave su klasična manipulacija kako bi se sebe predstavilo moralnijim, plemenitijim. U politici uvijek pali kad se predstavljate kao zaštitnik neke skupine kojoj sami ne pripadate, jer tada vaši motivi ne djeluju sebično: recimo, bijeli ste, a zalažete se za prava crnaca. Muškarac ste i podržavate radikalne feministice. Bogati ste ali se borite za sirotinju. Hrvat ste ali mrzite Hrvate i volite Srbe. Sve su to gluposti i glumatanje – onaj tko kaže da jednako voli sve ljude na svijetu, je zapravo samo rekao da mu ni do koga nije posebno stalo. A to je nešto gore od populizma – to je teška demagogija i licemjerje.
Kad biste htjeli komarca ili žabu, ili kakvu biljku “iz daleka” unijeti u naš ekosistem ekolozi bi vam vjerojatno rekli da ste neodgovorni, i da ugrožavate ekosistem, zajednicu biljaka i životinja, unošenjem strane vrste koja će vjerojatno postati invazivna u novom okruženju. No politika europskog establishmenta je dovlačiti ljude “koji dolaze iz daleka” ne razmišljajući o tome kakve će to probleme stvoriti u postojećem društvenom ekosistemu – i kakve će probleme stvoriti samim tim ljudima, koji su u svojim zemljama jednaki svima ostalima tamo, a u novim zemljama su osuđeni, zbog skromnog obrazovanja i često slabih kapaciteta za učenje, biti na dnu društva.
Rast desnice – posljedica masovne imigracije
Rezultat nekontrolirane useljeničke politike, ali i procesa odvajanja političkih elita od naroda koji su ih izrodili i omogućili im da budu elite, globalizacije elita, su ujedno rezultati ovih izbora. To su posljedice. Liga već neko vrijeme dominira talijanskom politikom, Marine Le Pen stigla je u drugi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj 2017., PiS, stranka pravde i reda, vodi Poljsku, Danska narodna stranka i Vox u Španjolskoj u velikoj mjeri utječu na politiku svojih zemalja. Sve to je daleko od europskog stranačkog krajolika od prije 15 ili 20 godina, kad su postojali demokršćani s jedne strane, i socijaldemokrati s druge, ma kako da su se zvali u pojedinim zemljama, a liberali, zeleni i slični su mogli biti samo korektiv njihovih politika. Ne više.
Spinovi nisu pomogli Tusku, Junckeru i ostalim europskim Plenkovićima. Pa iako možda suverenisti i nacionalisti nisu dobili sve što su željeli, reklo bi se da su dobili sve što im je, za sad, potrebno.
U Italiji, Salvinijeva Liga je osvojila rekordnih 33,8 posto glasova, što je njihov povijesno najbolji rezultat i što ih je dovelo do najjače stranke u Italiji, koja je uvijek bila razjedinjena na sto strančica! Na izborima za Europski parlament 2014. Liga je osvojila 6,2 posto glasova, a na parlamentarnim izborima u Italiji u ožujku prošle godine 17 posto. To je strahovit rast.
U Francuskoj, Marine Le Pen je dobila više glasova od vladajuće Macronove stranke i izbila na prvo mjesto s preko 5 milijuna glasova, unatoč plašenju javnosti preko medija. Socijalisti su završili na jadnih 8 posto glasova, tri puta manje od Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen.
U Mađarskoj, vrlo uspješni Orbanov Fidesz nije dozvolio nikakva iznenađenja. Iako Europa pokušava “zaustaviti Orbana”, čini se da će Orban zaustaviti njih. Fidesz je osvojio 56% glasova na izborima za Europski parlament spram čega su sve ostale stranke u Mađarskoj patuljci. EU ne mora biti zadovoljna Orbanom, njemu je bitno da su njegovi birači njime zadovoljni.
U Sloveniji, najviše glasova i mandata je dobila desna “demokratska stranka” (SDS) Janeza Janše, koja je inače u oporbi na nacionalno razini. U Ujedinjenom kraljevstvu, stranka Nigela Faragea, “Brexit”, osvojila je više od dvije tradicionalne stranke – laburista i torijevaca – zajedno, i pregovarat će o čemu drugom nego izalsku Britanije iz EU. U Poljskoj, PiS nema pravu konkureciju, pomeo ih je. I tako dalje. Nije svugdje idealno – u Njemačkoj je AfD ostao na 11 posto, slabije od očekivanja – ali i tamo su tradicionalne stranke, demokršćani Angele Merkel i socijaldemokrati doživjeli potop. Tamo su hit Zeleni, koji su novi crveni.
U Austriji su desničari, unatoč Stracheovoj aferi dobro tempiranoj pred izbore – ali stvarnoj i neugodnoj – izgubili samo dva posto biračkog tijela i sad su na 17 posto. Danska narodna stranka i Stranka za slobodu u Nizozemskoj također bilježe znatan rast od zadnjih izbora 2014.
Neproduktivne politike umjerenih stranaka
Sveukupno gledano, stranke desnice su u Europskom parlamentu povećale su svoj udio s 21% na 23%. No neke su prešle u grupaciju direktne demokracije, gdje je i AfD, pa je to zapravo i više. Gubitnici su centristi i tradicionalne stranke: Jer, pored desnice, jača i ljevica.
Biračima je, očito, dosta dosadašnjih neproduktivnih politika. Današnji Nijemci i Francuzi srednjih godina žive lošije od svojih roditelja. Automobili su sve skuplji; stanovi nedostupniji, i tamo gdje su njihovi roditelji živjeli u vlasništvu, oni žive u podstanarstvu. Gentrifikacija je velik problem gradova iz kojih su zato morali iseliti, pa putuju s periferije na posao – a onda plaćaju sve skuplji benzin zbog “Carbon taxa”. Rade više, imaju manje slobodnog vremena, imaju manje sigurnosti na ulicama gradova, djeca im idu u lošije škole.
Ljudi instinktivno osjećaju da je to posljedica procesa globalizacije, koji su možda velikim dijelom neizbježni, no ne znači da se njihove posljedice ne mogu ublažiti i moderirati. Zato su tradicionalne dvije grupacije u europarlamentu, EPP i S&D, po prvi put izgubile apsolutnu većinu.
To znači novu dinamiku u Europi, više ad hoc koalicija oko pojedinih pitanja od slučaja do slučaja. A tamo gdje je potrebna “velika koalicija” centra – recimo za izbor novog predsjednika Europske komisije – socijalisti i pučani će morati koalirati s liberalima i zelenima, kako bi izbjegli da nacionalisti i suverenisti dobiju pravo glasa. Staro dvostranačko ustrojstvo postat će barem trostranačko.
Uspon desnih stranaka je nemoguće zaustaviti jer etablirane stranke nemaju odgovore na nove probleme Europe – u stvari, dobar dio tih problema su same stvorile. No Hrvatska i dalje zaostaje za naprednijim tranzicijskim državama poput Mađarske i Slovenije, ili za naprednim državama zapadne Europe. To nije ništa novog, Hrvatska je uvijek sa zakašnjenjem prihvaćala političke promjene u Europi, i to je jedan od razloga njenog generalnog zaostajanja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
