Beogradsko izjednačavanje Šešelja i Gotovine razlog je za blokadu poglavlja 23

Logika Europske unije je sljedeća: države kandidatkinje moraju biti što sličnije nama ako žele postati dio EU. Ekonomski, pravno i politički moraju ispunjavati zacrtane kriterije kako bi se snašle i dobro funkcionirale u kompliciranom svijetu EU. A za ispunjavanje kriterija postepeno se otvaraju pregovaračka poglavlja. Međutim, s obzirom na ratna zbivanja na području bivše Jugoslavije, EU je nametnula i suradnju s Haaškim sudom kao kriterij. Povjerenje u tu ad hoc instituciju imali su samo neki birokrati koji su morali pronaći rješenje za Hrvatsku, BiH i Srbiju na njihovom putu prema pomirenju i Europskoj uniji.

Pregovaračka poglavlja su mukotrpan politički, lobistički i birokratski posao. Politički, jer političari moraju čvrsto slijediti logiku država članica iako se s njima često ne slažu. Lobistički, jer svaka država želi sa što manje troškova dobiti što više. Birokratski posao je gotovo rutinski posao usklađivanja svih zakona s pravnom stečevinom EU.

Politički gledano od 2000. godine u Hrvatskoj kao da nije postojao nacionalni interes. Svaki strani birokrat u posjeti Zagrebu bio je dočekan kao svojevrsni mesija. A suradnja s Haaškim sudom bila je školski primjer koji će se vrlo vjerojatno proučavati u UN-ovim akademijama: od špijuniranja obitelji i prijatelja generala Gotovine do momentalnog vraćanja u Haag Mladena Markača nakon što je 2007. u javnosti procurila fotografija na kojoj se vidi kako lovi vepre. U tom smislu, lobistički je Hrvatska zakazala, jer nije zaštitila Domovinski rat: izjednačavanje agresora i žrtve u političkom, znanstvenom i medijskom diskursu svakodnevnica je kojoj se nitko od vladajućih aktera do 1. srpnja 2013. nije suprotstavio. Kako bi tadašnje vlasti prošle bez troškova, kao i s Aferom Vepar, hrvatski lobisti nisu dobivali upute za očuvanje Zaštićenog ekološkog-ribolovnog pojasa. Pa ni za rješenje spora sa Slovenijom.

U Srbiji su stvari drugačije. Politički, Srbija zasad ne želi priznati da je bila agresor na Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata. Nakon isprike na Ovčari, bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić uručuje bivšem hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću velikosrpski časopis Zenit. Aktualni premijer Aleksandar Vučić ne razumije zašto su „Hrvati šokirani i konsternirani presudom Vojislavu Šešelju, a nisu bili šokirani i konsternirani kad je oslobođen Gotovina“. Vučić na taj način izjednačava Šešelja koji je, kako izrekoše haaški mudraci, motivirao svoje vojnike pozivajući ih na klanje, ubijanje i bacanjem u Savu, s generalom Gotovinom koji nije slao autobuse pune kriminalaca i dobrovoljaca preko Dunava niti je svojim vojnicima govorio da nitko ne smije izaći živ iz grada. Ako Vučić izjednačava Šešelja s hrvatskim vojnicima koji su oslobađali svoju zemlju, koje li je tek njegovo mišljenje o regularnoj vojsci koja je raketirala bolnice, škole i domove ubivši između ostalog preko 400 djece?

Slično je i s Republikom Srpskom u kojoj se politička scena radikalizira iz dana u dan. Ni sarajevski unitarizam nije više dovoljan da objasni takvu radikalizaciju. Prije nekoliko dana predsjednik RS Milorad Dodik inaugurirao je studentski dom „Dr. Radovan Karadžić“ na Palama. A nekoliko sati nakon presude Karadžiću, umjesto da se ogradi, pokaže kajanje ili humanu gestu, Vučić prijeti svima onima koji će tom presudom dovoditi u pitanje Republiku Srpsku.

Lobistički, Srbija je daleko bolja Hrvatske. Nesmetano uspijeva održavati odličnu poziciju i kontakte s Rusijom, a istovremeno postati jedan od važnijih partnera EU u stabilizaciji Jugoistočne Europe. Bruxellesu takva politika odgovara: samo naivni misle da će Srbija morati birati između Rusije i EU. Jer, EU nije akter koji želi totalni rat ili uništenje Rusije. A zbog toga Srbija odlično profitira i na Kosovu. Isto je i s Republikom Srpskom, koja ostvaruje svoje ciljeve zahvaljujući Predstavništvima Republike Srpske u Bruxellesu, Washingtonu i Moskvi: prošle godine RS je bila među Top 10 entiteta i država (8. mjesto) u troškovima za utjecanje na američku politiku.

Nakon nekoliko ratnohuškačkih mitinga uz „Spremte se četnici“ i spaljenih zastava EU i Hrvatske, 30. ožujka 2015. Žalbeno vijeće Haaškog suda zatražilo je povratak Šešelja u haaški pritvor, što je Vučić komentirao kao „nemoralno“, a srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić kao „perfidno“ i „skandalozno“. Od tad nitko ništa nije učinio da se odluka Vijeća konkretizira. Usporedimo to s Aferom Vepar: tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin zbog slike s Markačom ponudio je ostavku koju je u roku tri dana premijer Ivo Sanader prihvatio.

Izgleda da se između Hrvatske i Srbije suprotstavljaju dva različita koncepta nacionalnih interesa: prvi svoje interese žele artikulirati isključivo unutar međunarodnih organizacija i EU, drugi međunarodne organizacije i EU vide kao neobvezno sredstvo u održanju dugoročnih interesa.

Upravo se tu krije odgovor zašto je demokratska Njemačka nakon rata imala Konrada Adenauera, zašto nijedan njemački kancelar nikad nije tražio ispriku zbog operacije Overlord ili drugih vojnih operacija protiv njemačkog okupatora. Što bi bilo od pomirenja između Njemačke i Francuske da su njemački kancelari od Charlesa de Gaullea činili monstruma izjednačujući ga sa SS-ovim krvnicima? Jednostavno: nikad ne bi došlo do mira i povjerenja između tih zemalja.

Konačno je došlo vrijeme i da Srbija shvati kako velikosrpska ideologija treba ići u koš za smeće. To nije predmet za reciklažu i političku kampanju. Zato, Hrvatska i iz sigurnosnih razloga, a sigurnost između ostalog čine suverenost, demokracija i sloboda, ima dužnost i s pravom sprječava otvaranje 23. pregovaračkog poglavlja aktualnoj Srbiji.

Ako je Njemačka odustala od svojih težnji i nije optuživala susjede nakon izgubljene vojne agresije 1940-ih, i ako se Europska unija temelji na poslijeratnom miru, onda je takav isprobani obrazac dovoljno dobar i za odnose između Hrvatske i Srbije.