Crni oblaci nadvili su se nad europskom političkom aristokracijom. Kako god završili pregovori o formiranju nove njemačke vlade, jedno je sigurno – ovo je početak kraja njemačke “željezne kancelarke”, piše Borislav Ristić u Večernjem listu od 25. studenoga 2017.
To je bilo jasno još otkako je u rujnu sa svojom CDU ostvarila najgori izborni rezultat od njezina osnutka. Neuspjeh pregovora oko stvaranja Jamajka koalicije (cmo-žuto-zelenih), samo je potvrdio osjećaj da se njezina karizma topi nezaustavljivom brzinom.
Nakon sprinta Jamajke Merkel sada nadu traži u maratonu Kenije, odnosno, koaliciji sa zelenima i crvenima. Uostalom, nije važno jesu li “vragovi” žuti, zeleni ili crveni – glavno da je “Mutti” na vlasti. Ali, ta vlast je sada uzdrmana, svaki izbor je loš.
Manjinska vlada za njezin stil vladavine nije opcija, jer daje preveliku snagu parlamentu. Novi bi izbori značili da će Njemačka imati vladu tek sljedećeg ljeta, što usporava velike planove oko preuređenja EU. Ostaje jedino “kenijska opcija” i nova velika koalicija, ali to, opet, daje veliku ucjenjivačku moć SPD-u.
Samo da socijaldemokrati objasne svojoj bazi zašto rade suprotno od onoga što su mjesecima pričali. Možda i oni u nedostatku ideja posegnu za Vrdoljakovim harakiri receptom? Iako jedan od njezinih predizbornih slogana glasio “Mene znate”, u biti se o njemačkoj kancelarki jako malo zna. Kći je “crvenoga pastora”, Horsta Kasnera, koji je iz Hamburga 1954. prebjegao u Istočnu Njemačku, gdje je radio na uspostavljanju nove socijalističke crkve, odvojene od luteranske zajednice u Zapadnoj Njemačkoj. Zahvaljujući uskoj suradnji njezina oca s komunističkim režimom, Angela je mogla studirati fiziku u Leipzigu i Berlinu, što inače nije bio slučaj s djecom pastora i svećenika. Također je sa svojim mužem Joachimom Sauerom putovala na Zapad, što je bilo omogućeno samo onima koji su surađivali sa Stasijem. Šef Stasija, Marcus Wolf, 1986. odlazi u mirovinu, odakle, po nalogu Moskve, radi na provođenju istočnonjemačke Perestrojke.
Angela Merkel krajem 80-ih postaje pristalica Perestrojke i ulazi u stranku zelenih, koju je vodio prijatelj njezina oca, Wolfgang Schnoor. Schnoor ulazi u koaliciju s CDU Istočne Njemačke, ali uoči izbora novine objavljuju da je Schnoor bio doušnik Stasija, pa Merkelova prelazi u CDU, koji također vodi prijatelj njezina oca, Lothar de Maiziere.
Uskoro Der Spiegel objavljuje da je i on bio suradnik Stasija, kao i gotovo čitav vrh istočnonjemačkog CDU. Od viđenijih u stranci čistku preživljava samo Merkel, koja tako postaje lider istočnoga CDU. O suradnji Merkel s tajnom policijom nema nikakvih dokaza. Čak ni onih koji bi morali postojati – poput obveznih izvještaja s putovanja na Zapad. Njezina biografija je možda i presavjesno očišćena. Mnogi komunistički disidenti svjedočili su o tome kako se i nakon oslobađanja od vjere u komunističku utopiju, nikako nisu mogli osloboditi komunističkog načina razmišljanja i shvaćanja morala.
To je makijavelistički pristup moralu, po kome cilj opravdava sredstva. Nema tog moralnog pravila koje netko odgojen u komunističkoj vjeri neće prekršiti kako bi ostvario zadani cilj. Merkel se uspinjala na vrh tako što su drugi oko nje padali. Taj obrazac je ponovila i tijekom afere oko crnih fondova, kada je zabila nož u leđa Helmutu Kohlu.
Kohla je naslijedio Wolfgang Schäuble, ali par mjeseci nakon Kohla i on morao otići s čela stranke, pod sličnim makijavelističkim udarom. Angeli Merkel otvorio se put prema vrhu. S njezinim usponom na vrh dah istočnonjemačkog stila vladavine zapljusnuo je i Europsku uniju. Iako ju mediji maze i prikazuju kao omiljenu kancelarku, svi osjete prisustvo osvetnički raspoloženih Erinija koje ju prate. Svatko tko se suprotstavio ubrzo se našao na koljenima. Možda najupečatljiviji primjer njezina autoritarna stila vladavine predstavlja odluka da organizira marš milijun Sirijaca ka Europi, unatoč protivljenju ostalih europskih država.
Oni koji su se usudili pobuniti protiv ove odluke čekala je optužnica za “fašizam”, izrečena u starom komunističkom stilu. Čitave se nacije danas u Europi bore s ovom stigmom, koju im je prilijepila “Mamica”. Danas, kada njezina politička snaga svakim danom sve više kopni, njezini eurokratski poslušnici u strahu drhte. Neminovan skori pad ostavit će puno političke siročadi diljem EU.
Njezin odlazak bit će puno važniji za Europsku uniju, nego za samu Njemačku. Bit će to veliki iskorak ka demokratizaciji i dobra vijest za slobodne europske nacije, s čijom se sudbinom previše dugo igralo. Berlinski zid koji dijeli Europu pada s njegovom zadnjom čuvaricom u Berlinu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
