Europska moralna kriza – eutanazija psihičkih bolesnika

Foto: Thinkstock

Jednom zabranjeno – štoviše, nezamislivo – eutanazija ljudi s mentalnim bolestima ili kognitivnim poremećajima, uključujući demenciju, sada je česta pojava u Belgiji i Nizozemskoj. Ovu duboko zabrinjavajuću činjenicu suvremenog europskog života potvrđuje i bijenalno izvješće belgijske Savezne komisije za kontrolu i vrednovanje eutanazije, predstavljeno parlamentu 7. listopada.

Belgija je 2002. godine legalizirala eutanaziju bolesnika koji “nepodnošljivo” pate od bilo kojeg oblika “neizlječivog” medicinskog stanja, terminalne ili neterminalne bolesti, uključujući i one psihijatrijske. U razdoblju od 2014. i 2015. godine, navodi se u izvješću, 124 od 3.950 slučajeva eutanazije u Belgiji uključivalo je osobe s dijagnozama “psihičkih bolesti i poremećaja ponašanja“, što je četiri više nego u prethodne dvije godine. Belgija broji 11,4 milijuna stanovnika, pa 124 eutanazije u razdoblju od dvije godine odgovara ekvivalentu od oko 3500 ljudi u SAD-u, piše Washington Post.

Brojka predstavlja 3,1 posto svih slučajeva eutanazije u tom razdoblju – i izvanrednih 20,8 posto od 594 (također izvanrednih) pacijenata oboljelih od neterminalnih bolesti, na kojima su belgijski liječnici primjenjivali smrtonosne injekcije u tom razdoblju. Ono što ovo belgijsko izvješće čini drugačijim, međutim, jest da je to prvo izvješće koje se pojavljuje otkad su novinari i psihijatrijski stručnjaci u Belgiji i izvan nje počeli pratiti što se događa – i počeli postavljati pitanja. Nedavni novinski članci i dokumentarci bili su usredotočeni na slučajeve u kojima su psihijatri vršili eutanaziju ili nudili vršenje eutanazije nad ljudima s psihičkim bolestima, od kojih su neki još uvijek bili u 20-im ili 30-im godinama, a to su činili pod sumnjivim okolnostima.

U prosincu, 65 belgijskih djelatnika za mentalno zdravlje, etičara i liječnika, objavilo je poziv za zabranu eutanazije nad psihički bolesnim ljudima.

Očito pogođena ovim kritikama, komisija dvije stranice svog izvješća posvećuje obrani sustava, objašnjavajući da je sve u redu i da se “nitko ne eutanazira, osim slučajeva koji su strogo u skladu sa zakonom”.

Konkretno, regulatorna ploča – kojom predsjeda Wim Distelmans, vodeći zagovornik eutanazije koji osobno obavlja postupak – brani razdoblje od jednog mjeseca čekanja, koliko treba od trenutka kada psihički bolesnik ili na drugi način kognitivno poremećena osoba stavlja svoj potpis na pismeni zahtjev za usmrćenje, do trenutka u kojem se eutanazija može provesti.

Prigovori da je to premalo vremena, “neosnovani” su, tvrdi se u izvješću, jer je “formiranje istinske volje pacijenta dug proces koji traje nekoliko mjeseci, ponekad i godina”, a koje zatim kulminira pisanim zahtjevom. U svakom slučaju, vrijeme čekanja u praksi često je i dulje, ističu zagovaratelji eutanazije.

Naravno, to zanemaruje samu bit prigovora, koji se odnosi na činjenicu da duševni bolesnik, po definiciji, može biti manje sposoban za formiranje “prave volje”, ili, barem, da je njegove namjere, a na kojima se temelji i odlučivanje između života i smrti, istinski teže ustanoviti s potrebnom sigurnošću liječniku, pa i bilo kome drugome.

Kao što su belgijski protivnici prakse naveli u otvorenom pismu: “Vidimo da su neki (pacijenti) koji su prvo proglašeni neizlječivo bolesnim, na kraju odustali od eutanazije zbog otvaranja novih mogućnosti. Paradoksalnp, to je dokaz da se bolest ne može proglasiti neizlječivom.”

Očito. No izvješće povjerenstva odlučno odgovara da “bolest, pogotovo ako je psihička, ne bi trebala biti prepreka za donošenje odluke na temelju racionalnog rasuđivanja,” i ako podliježe pažljivom odobrenju liječnika.

To je povezano s belgijskim medicinskim sustavom koji je tijekom protekle dvije godine upravljao davanjem smrtonosne injekcije odgovarajući na zahtjev pet osoba oboljelih od neterminalne bolesti shizofrenije, pet onih s autizmom, osam s bipolarnim poremećajem, 29 s demencijom i 39 s depresijom.

Sudjelovanje belgijskih psihijatara u eutanaziji psihičkih bolesnika također je plijenilo pozornost njihovih međunarodnih kolega, od kojih mnogi ostaju predani primarnoj ulozi liječnika kao liječnika – i strahu od potencijala za korupciju po pitanju bilo kojeg odstupanja od toga čak u ime “autonomije pacijenta.”

Velika i utjecajna Američka psihijatrijska asocijacija trenutno razmatra izjavu o (svojoj) politici o eutanaziji, koja je još uvijek predmet koji čeka konačno odobrenje od strane Odbora povjerenika, što može – prema dužnosnicima te organizacije – uključivati i izjavu da je za svakog psihijatra neetično sudjelovanje u eutanaziji pacijenta oboljelog od neterminalne bolesti.

Svjetska psihijatrijska asocijacija, koja do sada nije poticala, ali nije izričito ni branila psihijatrijsko sudjelovanje u eutanaziji, planira ponovno razmotriti tu poziciju na sjednici 2017. godine u Berlinu, s pogledom usmjerenim prema rasvjetljavanju nedavnih događaja u Belgiji i Nizozemskoj, a u skladu s izvorima upoznatim s raspravama ovog tijela.

Takva vanjska ispitivanja trebalo je odavno provesti; relevantna stručna tijela su jedinstveno dobro pozicionirana, i doista ih je potrebno provesti etički.

Eutanazija ljudi s autizmom, depresijom, shizofrenijom i demencijom u Nizozemskoj i Belgiji predstavlja moralnu krizu za psihijatriju i cijelu medicinu, koju više ne smijemo ignorirati.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Washington Post