General Francisco Franco, španjolski diktator koji je na vlast došao poslije građanskog rata u toj zemlji, umro je prije 40 godina čime je počeo postupni prijelaz zemlje iz totalitarizma u demokraciju. I četiri desetljeća kasnije, na godišnjicu Francove smrti, još se bude duhovi prošlosti dijeleći španjolsko društvo.
U brdu pored Madrida uzdiže se 150 metara visoki križ, pod njim impozantna bazilika, a iza njezina oltara grobnica neupitnog vladara Španjolske od 1939. do smrti 1975.
Jedan od onih koji svake godine odlazi na to mjesto, poznato kao “Dolina palih”, 73-godišnji je umirovljenik José koji misli da je zemlja “nekad bila nedjeljiva i nekorumpirana”. “Izgubili smo samopoštovanje i osjećaj pripadnosti domovini”, kaže taj Francov poštovatelj.
Žao mu je što policija ne dopušta unošenje simbola u baziliku. Socijalistička vlada lijevog centra, na vlasti od 2004. do 2011., zabranila je da se ne godišnjicu dolazi u uniformama, a ne smiju se donositi niti zastave ili druga obilježja iz rata ili Francova režima.
Građanski rat od 1936. do 1939. izbio je u trenutcima nestabilne republike uzdrmane velikom gospodarskom krizom i političkim previranjima uslijed čega je Franco izvršio državni udar i preuzeo vlast.
Potomci poraženih republikanaca svake godine organiziraju okupljanja s kojih podsjećaju na tisuće ubijenih, zatvorenih i nestalih tijekom više desetljeća totalitarizma. Upozoravaju kako su i na spomen obilježju u “Dolini palih”, posvećenom žrtvama građanskog rata i otvorenom 1959., radili i umirali politički zatvorenici oko čijeg broja nema konsenzusa.
“Fašizam je i dalje prisutan u Španjolskoj”, kaže 53-godišnja Marta, predsjednica Antifašističke koordinacije Madrida. Ona traži uklanjanje Francovih posmrtnih ostataka iz “Doline palih”.
Prema Zakonu povijesnog sjećanja iz 2007. godine, s javnih mjesta i ustanova moraju biti uklonjeni simboli vojnog ustanka, građanskog rata i diktature. “Dolina palih” u brdu Guadarrama mjesto je gdje se nalaze i ostaci više od 33 tisuće nepoznatih ratnika obiju strana- nacionalista i republikanaca.
Uz Francov, ondje je smješten i grob Joséa Antonija Prima de Rivere, političara i osnivača španjolskih falangi koji je ubijen uoči građanskog rata.
Francova 89-godišnja kćer Carmen Franco Polo kaže: “Smatram da bi mrtve trebalo ostaviti na miru. No to me ne brine previše. Više me zanimaju žive osobe”.
Od kada je nakon bolesti u studenom 1975. umro njezin otac, članovi neparlamentarne Falangističke stranke svake godine marširaju devet sati od Madrida do grobnice u brdima. Na komemorativnom okupljanju u glavnom španjolskom gradu, na trgu Plaza de Oriente, gdje je nekada “caudillo” (vođa) držao svoje govore okupi se oko tisuću osoba. Toliko bude i njihovih protivnika u prosvjednom maršu centrom Madrida.
Bivši sudac Baltasar Garzón zatražio je od aktualne vlade desnog centra premještanje posmrtnih ostataka Franca i De Rivere upozorivši kako bi komemoracije mogle potaknuti mržnju. Zahtijeva također i ispriku svim žrtvama režima.
Španjolska nije imala komisije istine i nitko nije odgovarao za zločine
Nakon smrti generala nije provedeno “čišćenje” njegove administracije već je zemlja postupno prelazila na demokraciju. Španjolska nije imala komisije istine i pomirenja nakon rata, nitko nije odgovarao za zločine. Zemlja se usuglasila da “zaboravi” i gleda u budućnost, zbog mira.
I Sjedinjenje Države, bojeći se širenja komunizma, nisu bile za revoluciju kakva je nastupila 1974. u susjednom Portugalu, gdje je u nenasilnoj “Revoluciji karanfila” svrgnut konzervativni totalitarni režim.
Španjolska se u protekla četiri desetljeća otvorila svijetu, ušla u EU i NATO, legalizirala istospolne zajednice te ju godišnje posjećuju milijuni turista. Sada se, pak, suočava s visokom nezaposlenošću, napose mladih, strahom od islamističkog terorizma, a regionalni parlament u sjeveroistočnoj pokrajini Kataloniji izašao je s deklaracijom o stvaranju nezavisne republike u idućih 18 mjeseci.
“Franco bi se, da to vidi, okrenuo u grobu”, kaže njegova kći.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
