“Nakon pariškog prosvjeda i eskaliranja nasilja između «žutih prsluka» i francuske policije, francuski se «mainstream» mediji i politički establišment čude novom, masovnom, radikalnom fenomenu «žutih prsluka» koje se svrstava u kategoriju «misterija», sociološki ne-identificiranog vanzemaljskog mutanta”, piše Jure Vujić za Večernji list.
Tko su žuti prsluci?
„Žuti prsluci” se snažno protive porezima koje je Macronova Vlada uvela prošle godine na diesel i benzin, u ciljem da se da se što više građana okrenu prijevozu koji je prihvatljiviji za očuvanje okoliša. Pored uvođenja poreza, vlada je pokrenula i poticajne mjere za kupnju ‘zelenih’ ili električnih vozila. Riječ je o Francuzima srednje i radničke klase koji su postupnom gentrifikacijom izbačeni iz iz središta velikih gradova tzv. « hipercentra» ali i pobjegli iz periferija koje su se pretvorile u migrantske getoe, primjerice u departamentu Seine Saint Denis, iz kojeg se iselila francuska populacija zbog zamjene populacije o kojoj govori Georges Bensoussan u djelu „Izgubljeni teritoriji Republike“ (Les Territoires perdus de la République – antisémitisme, racisme et sexisme en milieu scolaire) i Renaud Camus u djelu « Velika zamjena » (Le grand remplacement).
Pokret bez vođe
Također riječ je o spontanom oporbenom pokretu, koji je najavio opću mobilizaciju u cijeloj Francuskoj, što se ilustriralo blokadom glavnih prometnica. Naime, nitko od analitičara i medija nije predvidio mogućnost takve masivne mobilizacije, pogotovo u širem nacionalnom obliku, a naročito oko tematike kupovne moći i protivljenja novim porezima. U tom pogledu, takav val nezadovoljstva koji se na početku očitovao sponatnim peticijama i videima na facebooku, postupno je domino učinkom pronašao svoje glasnogovornike i transformirao taj elan nezadovoljstva u koordiniranu mobilizaciju na terenu. Međutim pokret je ostao vrlo heterogen, spontan i bez središnjice i karizmatičnog vođe.
Atipičnost pokreta nije izolirani slučaj u političkoj povijesti Francuske pa se može usporediti sa spontanim seljačkim bunama za vrijema starog monarhističkog režima tzv. «Jaqueries» ali i sa recentnijim pokretom «Crvenih kapica», bretonskim pokretom, (nije ni čudo da se na prosvjedima vijore zastave bretonske regije i drugih francuskih pokrajina), koji je 2013. pokušao okupiti heteregonu masu vozača kamiona, radnika i malih podzuetnika protiv nove fiskalne eko-takse. Pokret također podsjeća na iskustvo Poujadizma, populistički pokret Pierre Poujadea koji se pojavljuje 1953.godine u departamentu Lot, kao reakcija malih trgovaca i obrtnika na širenje i monopol velikih supermarketa.
Pobuna protiv poreza na bezin samo je simptom osjećaja socijalne i identitetske zapuštenosti širokih slojeva autohtone francuske populacije koja ima osjećaj da je se prezire.
Budućnost žutih prsluka
Nakon Pariškog prosvjeda i nereda, „žuti prsluci“ su najavili nastavak mobilizacije i imenovali svoje glasnogovornike za pregovore sa francuskom vladom, koja još uvijek ne želi primiti njihove predstavnike. Također danas nitko ne može predvidjeti hoće li taj pokret ostati ograničeni tipični „francuski fenomen“, ili se pretvoriti u izvozni europski oporbeni anti-oligarhijski model, jer više europskih zemalja dijele slične probleme i simptome, a u kojima se autohtona pučanstva postupno pretvaraju u marginalizirane socijalne manjine.
Može se reći da je fenomen „žutih prsluka“ jedan oblik populizma u praksi, terenski spontani model aktivističke oporbe iznad desnice i ljevice, populizam iz baze u punom smislu riječi jer obuhvaća sve narodne sastavnice: kao demos (skup građana državljana), kao etnos (narod kao jedinstvena cjelina, zajednica zasnovana na zajedničkoj kulturi i povijesti) i narod kao puk – plebs, koje su zapravo temelji demokracije, i na kojima se zasniva i demokratska opća narodna volja.
To što politička oligarhija ne prepoznaje taj fenomen, govori o dubokoj identitetskoj krizi društva i zastupničke demokracije, kao i porast jaza između naroda i političkih elita, nešto poput ponora između elita-kerozina i dizelskog populizma „žutih prsluka“.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
