Danas postoji jako puno kriterija za gradnju ugleda i dobivanje nagrada u svijetu medija. Traže se tekstovi koji promoviraju humanost, toleranciju, empatiju, ponekad i jeftinu, kičastu sentimentalost. Traži se i stil, traže se priče koje apeliraju na emocije čitatelja. No nekoć najvažniji kriterij je posve zaboravljen i odbačen: Istinost. Je li ono što je napisano činjenično točno ili ne. Je li to obična ideološka propaganda, ili za čitatelja relevantna informacija.
Claas Relotius je, kako zacijelo već znate, pisao srcedrapateljne priče za Der Spiegel. Nešto kao “Priče iz života Ane Žube” od prije četrdesetak godina – samo što za njene priče nitko nije ni mislio da su istinite. Jedna od njih, iz travnja 2016., “Broj 440”, je o muškarcu iz Jemena koji je, posve nedužan, zatvoren u Guantanamu, i koji je nakon 14 godina mučenja i samice, posve psihički slomljen, izgubio želju da ikad izađe na slobodu.
Tri mjeseca kasnije, u srpnju, objavio je u Der Spiegelu “Kraljevsku djecu”, članak koji mu je donio brojne nagrade. Protagonisti su dvoje siročadi iz Aleppa čije su roditelje ubile Assadove snage, a koji na kraju završe kao roblje u Turskoj. Ta reportaža počinje riječima: “Jednog ranog jutra ovog ljeta, 13-godišnja Alin, s umorom vidljivim u njenim očima, hodala je sama, pred zoru, mračnim ulicama turskog grada Mersina. I pjevala je.”
Tople i izmišljene ljudske priče
Tek kasnije, kad je razotriveno da Alin nikad nije postojala, kao ni jemenski zatvorenik u Guantanamu, Relotiusuvi šefovi u “Der Spiegelu” su počeli uočavati uzorak – kad junak priče pjeva, obično neku pjesmu koja je značajna za priču, to je siguran znak da se mašta Klaasa Relotiusa razmahala punom snagom. “Alin pjeva dok hoda, pjesmu nade o dvoje djece koji se malo čemu imaju nadati – dvoje djece koji su iskusili najgore, ali će na kraju ipak biti spašeni”, pisao je Relotius.
A onda, u veljači 2017., Der Spiegel objavljuje njegovu priču “Dječaci lavovi”; ponovo emocionalnu, srcedrapajuću i toplu ljudsku priču koja je imala ogroman odjek u javnosti, i od Relotiusa napravila idola generacije novinara, novog Boba Woodwarda. U toj priči, Islamska država je otela dvojicu dječaka od 12 i 13 godina, isprala im mozak, i poslala ih u Kirkuk kao bombaše samoubojice.
Kad je za tu priču dobivao jednu od bezbroj nagrada, prezenter Paul Josef Raue, ugledni novinar pri kraju karijere, rekao je: “Novinarstvo ne može biti bolje od toga”. Ironično, donekle je bio i u pravu. Takve su novinske priče legendarne, čitatelj se osjeća dijelom zbivanja pa i dijelom povijesti, pred sobom ima široku sliku u tehnikoloru, a dramaturgija priče je takva da je ni holivudski scenaristi ne bi bolje osmislili. Čisto zlato!
Kad priče nema, izmisli priču
Idućeg mjeseca, objavljuje tekst “U malom gradu”, o gradiću Fergus Falls, u Minnesoti: Ideja je došla od urednika u Hamburgu, koji je htio prikazati prosječnog Trumpovog birača. I to, naravno, kao seljačinu koja živi u američkom gradiću iz lošeg horora, otprilike. Plan je bio da Relotius nađe sebi sobu u Fergus Fallsu, razgovara s ljudima, i napravi portret ruralnog Amerikanca koji glasa za Donalda Trumpa.
Plan je ubrzo propao: Relotius nije mogao pronaći pogodne sugovornike, onakve kakve je želio, čak se u mailovima žalio da je zaglavio s pričom. Jednostavno, priče nije bilo. No on ju je ipak osmislio – u njegovoj priči, na ulazu u grad stoji tabla “Meksikanci gubite se”, a ista takva – “Upola manje visoka, ali takva da ju je nemoguće ne vidjeti”, u središtu grada. Građanima Fergus Fallsa je izmislio biografije kao što je izmislio i ploču, i to upravo onakve kakve su odgovarale potrebama teksta.
Napisao je još divnih priča: O prevoditeljici FBI-ja koja se zaljubi u borca ISIL-a iz Njemačke, o Colinu Kaepernicku – igraču američkog nogometa koji je odbio stajati za vrijeme sviranja američke himne kako bi prosvjedovao protiv rasizma, koji je stvarna osoba ali nikad nije razgovarao s Relotiusom, “Posljednji svjedok” o ženi koja putuje na pogubljenje kojem mora prisustvovati i – meni osobno najjača tema – “Božji sluga”, o Willie Parkeru, posljednjem liječniku u državi Mississipi koji vrši pobačaje, a koji je bivši protivnik pobačaja koji je doživio prosvjetljenje i postao njegov pobornik. I tu se pojavljuje motiv muzike, naravno – prigodno, “I won’t back down”.
Kad su urednici dobivali te “istinite priče” na stol, mogli su zaključiti da nisu istinite – bilo je puno detalja koji su upućivali na to. Na primjer, u par minuta se može provjeriti koliko klinika u Mississipiju vrši pobačaje. No oni su bili skloniji vrednovati priče prema tome koliko su zanatski dobro napisane, kakva im je dramaturgija, koliko je harmoničan jezični izričaj, i koliko su zabavne za čitanje, nego prema tome jesu li one istinite. I to u Der Spiegelu, koji inače nije “žutilo”.
Lažni svjedok kao posljednji svjedok
A neke priče, poput Posljednjeg svjedoka, su bile izmišljene u cijelosti, od prvog do zadnjeg slova. Nekima su dodani nepostojeći ključni likovi, kao u “dječacima lavovima”. Nekima su likovi krojeni od više stvarno postojećih, ponegdje su likovi stvarni a događaji izmišljeni.
Kad mu je pisanje išlo dobro, Relotius se držao činjenica. No kad stvarnost nije bila baš jako zanimljiva, ili se događaji i likovi nisu uklapali u prethodno postavljenu shemu o tome tko je dobar a tko loš, on bi počeo izmišljati kako bi zadovoljio urednike i sentimente publike. Dodao bi izmišljene rečenice u priču, a kasnije čak priznao da ih je sam smatrao nevjerojatnim i besramnim, i da je sam sebi znao reći, “Ma hajde! Zaozbiljno? Nikad ti to neće proći!”
Ali prolazilo je, i on je postao novinska zvijezda, nagrade su pljuštale sa svih strana, od CNN-a, stručnih udruga, za novinara godine… čak je od Forbesa uvršten u 30 najboljih svjetskih novinara mlađih od 30 godina. Pred samo tri tjedna, 3. prosinca, nagrađen je od struke za, kako se pokazalo, posve izmišljenu reportažu o dječaku iz Sirije koji je našarao poruku protiv Assada na zidu i pokrenuo time masovne prosvjede.
I tko zna koliko još bi to trajalo da nije bilo jednog Španjolca s kojim je radio svoju zadnju reportažu, “Jegerovu granicu”. Juan Moreno, iako mu nitko mjesecima nije vjerovao niti ga je uzimao za ozbiljno i iako su urednici mislili da je on taj koji laže i izmišlja, a ne Relotius, nije htio odustati. Prikupljao je strpljivo dokaze, i čudo se dogodilo: Urednici nisu namjerno i svjesno iste jednostavno zanemarili kako bi spasili svoju novinarsku zvijezdu, i svoj narativ. Možda, doduše, i zato jer se sam Relotius slomio – i sve priznao.
I baš nitko ništa nije primijetio?
No zar urednicima nije trebalo biti sumnjivo što su imena i likovi koji se pojavljuju u toj priči ista ona koja se pojavljuju par godina ranije u priči Shane Bauera za američki ekstremno lijevi magazin “Mother Jones”? Jaeger, Pain, Ghost i Spartan? I to da se čovjek čija se fotografija u kamuflažnoj uniformi pojavljuje na naslovici priče zove Chris Jaeger, a dvije godine ranije je New York Times objavio tu istu fotografiju – samo tada se zvao Chris Maloof?
Ono što je promaklo urednicima, nije Morenu. Primijetio je da je jedna od fotografija u nacrtu teksta kojeg je napravio Relotius ona Tima Foleya, lidera paravojne grupacije u Arizoni, čije se ime nigdje u tekstu ne spominje. Štoviše, Relotius je tvrdio da je proveo neko vrijeme s njima, ali da mu nisu dozvolili da ih snima – dok je Morenu palo u oči da je Foley inače izrazito javna osoba, i da dio prihoda ostvaruje vodeći turiste i novinare u ophodnje uz granicu, naplaćujući im naslikavanje s njima, a pojavljuje se i u nekim dokumentracima zajedno sa svojim ljudima.
Moreno je svoje sumnje i nalaze o tome da se likovi iz Relotiusove priče pojavljuju u godinama starim pričama drugih novina proslijedio urednicima i odjelu za provjeru činjenica (da, i to postoji u Der Spiegelu, kao ostatak iz vremena kad su novinari svoj posao shvaćali ozbiljno!), no na kraju se u njega uprlo prstom kao u onog koji stvara probleme: Relotius se branio vrlo uvjerljivo i elokventno.
“Nikad ga nismo vidjeli”
Moreno je na kraju, da bi zaštitio sebe i da ne bi on završio bez posla i osramoćen, pokušao kontaktirati Tima Foleya i Chrisa Maloofa / Jaegera, s kojima je Relotius navodno ranije tog mjeseca proveo nekoliko dana i noći u pustinji Arizone, i pokazao im njegove slike. I snimio njihovu reakciju na videu: Obojica su bila vrlo kategorična, Relotiusa nikad u životu nisu vidjeli! Chris Maloof, isti čovjek koji je u Relotiusuvoj priči bio “Chris Jaeger”, je čak i pokazao svoje dokumente pred kamerom kako bi dokazao svoj identitet. Relotius je napisao da ima riječi “snaga” i “ponos” tetovirane na rukama: Maloof je pokazao da nema tetovaža na rukama.
Relotius je svoje priče, reportaže iz Sirije, ili s granice Meksika, stvarao u toplini hotelske sobe jednostavno kombinirajući stare priče iz novina i s opskurnih blogova. To je onda miješao sa slikama i statutsima s facebooka, video zapisima s Youtubea, i vlastitom bujnom maštom: Na taj način je zarađivao i više nego dobar novac. Likovi njegovih dirljivih priča, Chris Jaeger, Gayle Gladdis, Neil Becker iz Fergus Fallsa, dječaci Nadim i Khalid iz Kirkuka, Ahmed i Alin iz Aleppa, Mohammed Bwasir iz Guantanama, nikad nisu postojali u stvarnom svijetu.
Titov svemirski program
Nijemci su na glasu kao ozbiljni ljudi. Ipak, ovo nije prvi put da se tako nešto događa u njemačkim medijima. Stariji će se sjetiti “Hitlerovih dnevnika” koje je objavio Stern, i koje su brojni ugledni povjesničari proglasili autentičnima – da bi se pokazalo da su zapravo bili posve diletantska krivotvorina Konrada Kujaua, sitnog i ne baš uspješnog krivotvoritelja svega i svačega. I Amerikancima se to događalo: 2003., u The New York Timesu su otkrili da njihova mlada novinarska zvijezda, Jayson Blair, upravo poput Relotiusa, izmišlja dijelove svojih reportaža i krade iz drugih medija.
A sad se sjetite priče koja je mjesecima zabavljala puk u Hrvatskoj pred jedno četiri ili pet godina, o “Titovom svemirskom programu”. Znate, ono, Jugoslavija je bila tako tehnološki napredna i uspješna da je prodala Amerikancima svoj svemirski program, koji im je kasnije omogućio da pošalju čovjeka na mjesec. To se provlačilo kroz većinu “ozbiljnih” novina kao ozbiljna vijest, naročito često u Jutarnjem. A vijest je poticala od Žige Virca, koji je navodno snimao dokumentarac o tome. A svatko tko je uguglao “Žiga Virc” mogao je iste sekunde dobiti na ekran da Žiga Virc snima – tzv. “mockumentaries”, lažne dokumentarce. Oni su jednostavno – vid satire. Nešto kao vijesti s “newsbara”. Uostalom, sama “najava” tog dokumentarca je bila sastavljena od starih zapisa s Youtubea i bilo je više nego očito da se Virc dobro zabavlja, ali svi su tu vijest uzeli “zaozbiljno”.
Teško je vjerovati da su u inače razmjerno profesionalnim redakcijama poput Jutarnjeg tako neozbiljni da ne bi znali o čem se radi. Vjerojatnije su ipak računali na beskrajnu naivnost svoje čitalačke publike: Vijest je jako dobro došla kako bi se podržala desetljećima umjetno medijski stvarana slika o SFRJ kao uspješnoj i industrijski i tehnološki naprednoj zemlji, dok ista u stvarnosti ni vijke nije bila u stanju proizvesti bez licenciranja tehnologije od Nijemaca. Zašto se onda zamarati time je li istinita?
Slučaj “Dragi Ivo”
Tu se ne radi o situaciji kao kod lažnog intervjua sa Sanaderom, kad je netko jednostavno “zatrolao” nekadašnju zvijezdu epehazije, i usred noći ga na chatu uvjerio kako je on stvarno Ivo Sanader pa je ovaj nasjeo i objavio intervju s lažnim “Dragim Ivom”.
Radi se o tome da mediji u Hrvatskoj nerijetko svjesno i namjerno lažu i izmišljaju priče kad god im to odgovara. A puno češće od toga se pričama jednostavno manipulira, mijenja im se smisao, stvarni događaj se opisuje tako da se jednu stranu predstavi kao negativce a druge kao pozitivce posve neovisno o tome što se stvarno dogodilo. Ili se elegantnim prešućivanjem ključnog podatka čitatelje navede na posve pogrešan zaključak, u skladu s agendom. Kao recimo u nedavnoj vijesti da je Australija najuspješnija razvijena zemlja, a godišnje prima skoro 200.000 “migranata”. Samo je prešućeno da brodove s migrantima vraćaju još na pučini odakle su došli pod prijetnjom potapanja, a “migrante” primaju uglavnom iz SAD, Engleske, Njemačke i sličnih zemalja, i to uglavnom one s diplomama Oxbridgea i Ivy league.
Izvrtanje stvarnosti
Mediji nerijetko stvaraju izvrnutu sliku događaja, a kako svi mi o svjetskim događajima uglavnom saznajemo preko medija – tko ima saznanja iz prve ruke? – tako se temeljem izvrnute slike izvrću i moralne vrijednosti. Gledajte samo kako se izvješćuje o Trumpu, a kako o Hillary ili Obami. Da, Obama je dobio Nobela za mir, a onda pokrenuo seriju od jedno sedam ratova, uglavnom na Bliskom istoku. Milijuni mrtvih i raseljenih, zašto? “Manijak i opasni luđak” Trump je ovih dana odlučio o povlačenju vojske iz Sirije, gdje joj nikad nije bilo niti mjesto. No on jasno neće dobiti Nobela za mir, ni za to ni za sporazum sa Sjevernom Korejom, za razliku od onog tko je u Siriju poslao vojsku!
Hillary je prikazivana kao normalna i dobrohotna osoba, iako je iz kampanje u kojoj je često padala, nekontrolirano kolutala očima ili radila nekontrolirane pokrete rukama bilo više nego očito da ima ozbiljnih neuroloških problema, i da laže. Je li to osoba kojoj biste dali atomski kovčežić? Jednom, kad je pala pred kamerama, njen PR je rekao kako je imala upalu pluća. A zašto nakon pada nije otišla u bolnicu nego u stan svoje kćerke Chelsea koja je tada imala novorođenče? Pa čak ni Hillary ne bi s upalom pluća, visoko infektivnom, išla u posjet svojoj unučici riskirajući da je zarazi! Niti bi u dobi od 69 godina par dana kasnije držala govor! Upala pluća i mladog čovjeka baci u krevet na bar dva tjedna!
No svijet vjeruje medijskoj slici po kojoj je jedan Trump luđak i divljak, a Hillary skroz normalna i zdrava. Zašto se nakon gubitka izbora nije pojavila, kao i svi do sad koji su izgubili izbore, pred svojim biračima i priznala poraz? Je li bila pijana i potpuno nervno rastrojena, kako su neki pisali? Ako nije, zašto onda?
Mediji su nas uvjerili da Trump laže, iako nikad ništa konkretno što je rekao ne bismo mogli podvesti pod laž, bar ne svjesnu i namjernu. Da je opasan, da je lud, iako ne pije, ne puši, ne uzima droge, niti je ikad to radio. Uvjerili su nas da nema pojma što radi, iako svi dokazi govore suprotno. Da je njegov kabinet kaos i nered, da bi čak i Jutarnji nedavno napisao tekst suprotna njihovom standardnom narativu, u kom piše kako je njegov kabinet zapravo savršeno organiziran stroj.
Medijska i stvarna stvarnost
Mediji nas uvjeravaju da je EU kojom vladaju Merkel, Macron i Juncker jedna sjajna stvar, za razliku od zla koje vlada SAD-om iako istovremeno prave budale od nas lažući nam kako evidentno pijani Juncker, koji nije u stanju svoju ovisnost kontrolirati čak ni na radnom mjestu, nije pijan nego ima išijas. To nije samo bezobrazno, to je doslovce pljuvanje u lice građanima. Nixon je smijenjen zbog u osnovi sitne laži: Junckera nitko niti ne pokušava smijeniti s kormila broda od pola milijarde ljudi, niti itko vidi problem u tome što nekoć sjajnu europsku civilizaciju predvodi ni od koga birani mali, sivi, bezidejni i vječno potpuno pijani nesposobni birokrat. To nije problem, problem svijeta je Trump!
Nekad smo imali moralno-političku podobnost, danas imamo političku korektnost, a obje su vid sekularnog ćudoređa prema kojem se određuje što je istina a što laž, ne prema činjenicama. One se izvrću dok se ne postigne željeni propagandni učinak. Metode kakvima se služio Relotius su iznimka, medijski moguli današnjice se služe puno suptilnijima, tako da im nitko ne može baš otvoreno reći da lažu, iako to svi koji više vjeruju svojim očima nego tuđim riječima mogu vidjeti. Relotius nije stradao jer je izvrtao stvarnost. Relotius je, kao i Butković, stradao jer je lagao glupo, lagao je tako da je to postalo kontraproduktivno i nanijelo je štetu laži kao takvoj, jer se moglo dokazati da je laž.
Relotiusove priče su bile tako očito izmišljene, pa to ipak godinama nikog nije diralo dok su ljudi u njih vjerovali. Tek kad je Moreno počeo kopati po njegovim pričama o zlim paravojnim patrolama koje uz granicu ubijaju Meksikance stvar je eksplodirala, i šefovi Der Spiegela, koji su ga do tad branili i držali mu leđa, su ga se morali odreći, svog zlatnog dečka koji je puno napravio za “našu stvar”, jer je postao preočit.
Prividno, istina i pravda su odnijele pobjedu. U stvarnosti, istina vas i dalje može koštati radnog mjesta ili karijere, možete doći na zao glas kao “ekstremist” ako odbijate podržati općeprihvaćene laži, zbog istine možete gadno stradati – ništa se tu stoljećima nije promijenilo osim toga što točno morate slagati da biste bili ugledan član društva. Macchiavelli je danas aktualniji nego ikad.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
