Prije točno sto godina, 18. studenog 1920., Sovjetski savez postao je prva zemlja na svijetu koja je legalizirala pobačaj a što je učinjeno tzv Odlukom o zaštiti ženskog zdravlja. Tako je komunizam postao izvorište pošasti koja će se kroz dvadeseto stoljeće proširiti cijelim svijetom, bilo nametnutim zakonima koji se zbog totalitarne prirode vlasti nisu preispitivali bilo manipulacijama i lažnim svjedočenjima u demokratskom društvu, primjer čega je poznati američki Roe v. Wade iz 1973. Kako je priča od prvog dana vješto zakamuflirana i percipirana kao pozitivna stvar , nešto što postoji isključivo za dobrobit ženskog zdravlja, trebalo joj je nekoliko desetljeća da uz pomoć medija i pop kulture u potpunosti osvoji svijet
Ili gotovo potpuno.
Gotovo točno nakon sto godina Ustavni sud jedne europske države imao je hrabrosti dovesti u pitanje jedan od bastiona pro choice pokreta – odgovoriti na pitanje imamo li pravo prekinuti živote nerođene djece kojoj su još u majčinoj utrobi dijagnosticirana određena oštećenja. Poljska od 1993. godine ne dopušta pobačaj osim kod točno određenih iznimki i sada je njihov Ustavni sud donio jedinu moguću moralno i etički ispravnu odluku – da bi eugenički principi odabira tko na osnovi zdravlja ima, a tko nema pravo živjeti trebali biti zauvijek zakopani u prošlosti.
Dok nam temeljna načela humanosti govore da bismo baš one najslabije trebali štititi najviše (društvo je onoliko humano koliko se brine za najslabijeg člana), perjanice borbe za ljudska prava u 21. stoljeću kroz medije nas uvjeravaju da bismo baš te trebali prve potamaniti. Tako je razvijena zapadna demokracija postala za jedan korak brža i efektivnija od Adolfa Hitlera i njegovog slavnog Aktion T4 programa kojim je poubijao, kako nam najnovija istraživanja sugeriraju, oko 275 tisuća ljudi sa psihičkim teškoćama ili mentalno hendikepiranih, uključujući djecu i ljude s Down sindromom, lijekovima, izgladnjivanjem ili plinom. Moderne demokratske zemlje zapada nešto su brže od nacista i “hvataju” ih još u majčinoj utrobi, hvaleći se i ponosno ističući kako su neke od njih već “Down free”. Tom mitskom El Doradu dobrom dijelu zapadne medicine kojem je prvenstveno cilj zaraditi goleme količine novca i producirati i liječiti prvenstveno one članove od kojih moderni bešćutni kapitalizam može imati koristi suprotstavila se eto jedna europska katolička država. Poljaci su još jednom uspješno zatrli ostatak totalitarnih zakona čiju su čizmu i te kako u prošlom stoljeću osjetili no jako je zanimljivo promatrati kako se svijet koji uvijek ističe kako je izgrađen na temelju antifašizma i demokracije, logike nigdje, buni protiv apsolutno legalnog i demokratskog izraza jednog naroda .
Kako se bune? Po omiljenoj špranci kako ljevičari demokraciju vole i podnose sve dok producira zakone koji se njima sviđaju, a kad stvari krenu drugačije od željenog smjera njihovi protesti liče na tantrume dvogodišnjaka koji mlatara nogama i bjesni usred dućana ako mu mama i tata nisu kupili što je malo sunce poželjelo. Tako su histerizirali kad je legalno 2016. izabran američki predsjednik (moguće je da ćemo uskoro gledati i žešću reprizu), a istu stvar rade sada i u Poljskoj gdje u svom rušilačkom bjesnilu upadaju u crkve jasno pritom demonstirajući koji duh ih zapravo tjera i tko je glavna meta napada.
Ovo što smo zadnjih dana promatrali u Poljskoj zapravo je lakmus papir za cijeli svijet i svjetski pro life pokret iz ovih događaja može puno naučiti .Osnovna pouka bila bi da se ne možete pouzdati isključivo u demokraciju (nevezano za pro life, prisjetimo se ukradenih hrvatskih referenduma) – demokracija ide koliko joj poluge moći dopuste, a onda su, ako im stvari ne odgovaraju, spremni složno zažmiriti i prilagoditi demokraciju sebi. To ukratko znači da ćemo pravo na svoje mišljenje (i vjerska uvjerenja ako hoćete) uskoro morati braniti i zahtijevati radikalnije nego dosad- ne samo više izlaskom na izbore nego, vrlo lako moguće, i vlastitim tijelima kao što su prije par dana morali učiniti Poljaci. Poljski primjer uči nas da ovo nije samo rat mišljenja i svjetonazora nego prvenstveno rat duhova i bit će se potrebno snažno i spremno odrediti i biti generacija koja će riječi morati potkrijepljivati hrabrošću i djelima. Ne možemo si više priuštiti luksuz iznenađenosti i zgražavanja nad metodama ljevičarskog protestiranja – ako vi ne znate na što je protivnik spreman i što ga pokreće u ovoj borbi zapravo nemate nikakve šanse. Trebaju nam ljudi koji žive vjeru, ali i koji su fajteri. Po svemu što gledamo sada u svijetu stiglo je vrijeme hrabrih ljudi. Danas u Poljskoj, sutra u Hrvatskoj. Zemlji kojoj je kroz povijest falilo mnogo čega, ali nikad, baš nikad, hrabrosti.
*Nikolina Nakić diplomirana je komparatistica književnosti i povjesničarka, majka četvero djece i česta komentatorica-kolumnistica vjerske i društvene scene u Hrvatskoj
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
