Oduvijek je važilo – tko želi trajno živjeti u Njemačkoj, mora govoriti njemački. Jezik je važan za pronalaženje posla, snalaženje u svakodnevnici i upoznavanje novih ljudi. Ukratko: bez njemačkog, nema ni posla ni integracije. U travnju 2016., u jeku tzv. “izbjegličke krize”, tadašnji savezni predsjednik Joachim Gauck je rekao: “Što prije ljudi koji će vjerojatno ostati u Njemačkoj nauče njemački i počnu raditi, to je bolje za sve nas. Inače ćemo riskirati da frustracija i dosada postanu nasilje i zločin, ili politički i vjerski ekstremizam”.
Da ne bi došlo dotle, uvedeni su tzv. “integracijski tečajevi” koji obično traju pola godine i sastoje se od dva dijela: 600 sati jezika i 100 orijentacijskog tečaja. U onom dijelu koji se tiče jezika sudionici bi trebali naučiti dovoljno da polože B1 razinu njemačkog – a to je vrlo nisko postavljen cilj. Najniža razina znanja je A1, i podrazumijeva da razumijete par najčešćih riječi, a B1 je treća razina i ne omogućava ozbiljan posao, već samo razumijevanje bitnih stvari s kojima se regularno susrećete na poslu, u školi, javnom prijevozu i slično. Omogućava snalaženje u većini svakodnevnih situacija, i to da možete dati jednostavan opis događaja, ili toga što vam treba, kako se osjećate – dakle radi se o vrlo bazičnom znanju jezika, tek toliko da se snađete u javnom prijevozu i dućanu.
Orijentacijski pak tečaj daje osnovna znanja o njemačkoj kulturi, povijesti i zakonima. Tko položi oba tečaja dobiva certifikat koji pomaže pri traženju posla.
No integracijski tečajevi se – najblaže rečeno – nisu pokazali naročito uspješnima. Prema saveznom uredu za imigrante i izbjeglice, 339.578 ljudi je po prvi put ove godine pohađalo te tečajeve – no samo njih 289,751 je pristupilo ispitima na kraju tečaja!
Od onih koji su se usudili izaći na ispit, manje od polovice (48,7%), nešto preko 140.000 ljudi, je uspjelo položiti traženi B1 nivo. 2016. je bilo još gore: gotovo 340,000 ljudi je sudjelovalo na tečajevima, samo oko 100,000 je položilo.
“Velik dio fondova je izgubljen”
Nijemce, naravno, zanima zašto toliko uvezenih “liječnika, stomatologa i inženjera” ne uspijeva položiti elementarni njemački. Doduše, kad se uzme da je u zemljama odakle dolaze nepismenost odraslih statistički uglavnom na razinama od 15 (Sirija) do čak 70 (Afganistan) posto, i to po benignim tumačenjima pismenosti, uspjeh i nije tako loš, no takve stvari u Njemačkoj ipak nije uputno spominjati jer su takva razmišljanja rasistička.
Njemačke vlasti činjenicu da samo dio pristupi ispitu tumače time da brojni nađu posao bez ikakvog znanja jezika ili jednostavno odsele, a neki tvrde i da su ciljevi previsoko postavljeni i da treba imati više strpljenje s useljenicima. “Brojni imigranti su traumatizirani letom i zato ne mogu dobro učiti”, citira njemački FAZ – Frankfurter Allgemaine Zeitung – jednog dužnosnika. “Drugima nedostaje kultura učenja”, kažu, što je vjerojatno ljepši način da se kaže da im nedostaje i kapacitet za učenje. Oni u stvari u domovini nisu pohađali nikakve škole i ne poznaju nikakve tehnike učenja koje djeca u Europi savladaju još u vrtiću.
Usto, pokazalo se da brojni imigranti ne pohađaju tečajeve redovito, pa je zato BAMF uveo praksu da se sudionici tečaja svaki dan moraju potpisati da su pristustvovali predavanju. No zapravo se ispostavilo da te papire kasnije nitko ne kontrolira.
Sustav potiče varanje
No novinari FAZ-a su ustanovili i da je sistem takav da pomaže “varanju” oko pohađanja tečajeva, naročito zbog brojnih birokratskih regulacija; a radi se o velikom novcu, kažu Nijemci, koji se gubi u procesu. Lani je savezna vlada izdvojila 610 milijuna eura za integracijske tečajeve, a rezultati su mizerni. 1736 institucija se prijavilo za držanje tih tečajeva, od dobrotvornih organizacija do agencija za zapošljavanje. Oni dobivaju 3,9 eura po satu i po učeniku, dok sudionici teoretski trebaju platiti samo još 1,95 eura po satu, no rijetki to plaćaju jer oni koji primaju “Hartz IV” socijalnu pomoć, a to su praktički svi, ne plaćaju ništa. Ali država plaća samo za one koji su i bili na predavanjima, tako da organizatori tečajeva jednostavno ne pišu tko nije bio, jer gube novac. Neki učitelji predlažu da oni koji izostaju sami plate taj novac, no nije jasno kako bi se to provelo.
Ovako, ispada da Njemačka za svakog tko pohađa tečajeve isplati oko 3.000 eura, a 200.000 njih nikad ne položi ništa, čime se stotine milijuna eura bacaju u vjetar.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
