Redefinicija braka: može li se američkim novcem kupiti irski referendum?

Sljedeći članak napisala je Breda O’Brien s instituta Iona i prethodno je objavljen u Irish Times-u, vodećim dnevnim novinama u Irskoj. I upravo su te novine bile pravo mjesto za njegovu objavu te prenošenje tog članka na ovom mjestu neće napraviti bitnu razliku. Kako bilo, svakako je za naše čitatelje od velikog interesa da saznaju na koji način financijski dobro potkovane lobističke grupe iz Sjedinjenih Američkih Država ciljano napadaju male države „potkupljujući“ ih za promicanje redefinicije braka kao zajednice dviju osoba različitog spola.

Obilan dotok novca iz Amerike je možda najbolje objašnjenje zašto su odjednom sve političke stranke u zemlji i svi glavni mediji počeli vjerovati u „ispravnost“ tzv. istospolnog „braka“.

Jednom kada građani postanu svjesni tko  njima manipulira i na koji način, postat će manje skloni manipulaciji.

Postavljanje pitanja o financiranju referendumske kampanje

Breda O’Brien, The Irish Independent, 9. svibnja

Kako bi bilo da vam priznam da je institut Iona, čija sam neplaćena zaštitnica, primio milijune američkih dolara kako bi promicao određenu agendu?

I da su nam, primjerice, ti dolari omogućili da izrastemo iz organizacije koja ima samo jednog člana u organizaciju s visoko obrazovanom, mobiliziranom, u potpunosti profesionalno i stručno osposobljenom lobističkom mašinom koja zapošljava sedam zaposlenika na puno radno vrijeme skupa s brojnim vanjskim konzultantima.

To osoblje i konzultanti operiraju „unutar mašinerije irske vlade” i ljudi koji su povezani s institutom Iona dobili su mjesta u ključnim odborima kao što je Irski odbor za ljudska prava i jednakost.

To nam je omogućilo da promijenimo politiku u radnoj grupi irske vlade u 2006. godini jer smo ih uvjerili da trebaju usvojiti preporuke koje su bile izbačene iz prvotnog izvješća te grupe.

Zamislite da vam priznam kako su se članovi instituta Iona samo u razdoblju od rujna do studenog 2009. susreli nasamo s više od 40 političara, uključujući tri ministra.

Kada vam kažem da apsolutno ništa od toga nije istina što se tiče instituta Iona, jer taj institut nikada nije primio nikakav američki novac i nikada nije imao tako direktan pristup najutjecajnijim političarima, nego da ustvari opisujem Mrežu za jednakost homoseksualaca i lezbijki GLEN (Gay and Lesbian Equality Network), napeto čuđenje naglo će prestati, kao i veliki interes za ovu priču.

Grupno razmišljanje (Groupthink) u Irskoj je uzdignuto na razinu sakramenta. I dok su novinari napadali malene tek osnovane konzervativne udruge optužujući ih da su financirane američkim novcem, GLEN, najuspješnija lobistička udruga u povijesti Irske, plivala je u zelenim dolarima.

Ogromne količine novaca

Ovo je materijal za istraživačke novinare, a priča čak ni ne iziskuje previše istraživanja. Ukucajte GLEN u tražilicu na web stranici „Atlantic Philanthropies“ (Američki dobročinitelji).

Pročitajte publikaciju Atlantica Registrirano partnerstvo i Irska – Od manjine do većine kako biste vidjeli njihovu strategiju korak po korak. Zašto bi ju se i trudili sakriti? Sasvim sigurno neće biti nikakvog bijesa u javnosti, nikakvih posljedica.

GLEN je učinio sve što je opisano na početku teksta iako je u Poreznoj upravi registriran kao dobrotvorna organizacija. GLEN-ova „Kampanja za brak“ registrirana je pri Komisiji za nadzor i poštivanje standarda u političkom i javnom životu (Standards in Public Office Commission) 2015. godine – hoće li to utjecati na njihovo prikupljanje sredstava?

Ukoliko je organizacija „Atlantic Philanthropies“ izvan svake sumnje, ukoliko vas korištenje ogromnih količina novca za promicanje nečijih političkih ciljeva čini nedodirljivima u slučaju državne revizije, onda trebamo dopustiti da obilježavanje stogodišnjice Uskršnjeg ustanka prođe bez ikakva komentara jer nam je naša republika postala totalni promašaj.

A o kakvim se tek ogromnim količinama novca zaista radi… Prema podacima Atlantic-a, GLEN je između 2005. i 2011. primio 4.727.860 američkih dolara.

Da, četiri milijuna i tri četvrtine američkih dolara (skoro 5 milijuna dolara!). (Napomenimo samo da je GLEN za The Irish Times u 2013. pojasnio da su iznosi koje dobivaju od Atlantica samo polovica njihovih financijskih sredstava.)

Atlantic objašnjava da je u 2005. „GLEN zapravo bio dobrotvorna organizacija, a jedina aktivnost koja se financirala bio je rad na borbi protiv HIV-a za homoseksualnu populaciju. Projekt je financiran od strane HSE-a (Irsko javno zdravstvo i socijalna skrb)”. GLEN ne pruža usluge, već se fokusira na postizanje političkih i zakonskih promjena.

U zadnjem izvješću Atlantica pod nazivom Kataliziranje jednakosti i vidljivosti LGBT osoba u Irsko ,GLEN se opisuje ovako: „Dugogodišnje financijske potpore GLEN-u od strane Atlantica omogućile su im da svoj rad višestruko oplode i postanu visoko stručna lobistička mašina koja radi puno radno vrijeme. Djeluju „unutar“ mašinerije vlade i njezinih dužnosnika gdje koriste model „principijelnog pragmatista“ čime konsolidiraju potporu za svoje ciljeve, pridobivaju na svoju stranu sumnjičavce te neutraliziraju protivnike.

Vođe GLEN-a vjerovali su da je najodrživiji način za implementaciju dugoročne društvene promjene postupno uvođenje zakonskih promjena, odgađajući zagovaranje za građanski istospolni „brak“ do vremena kada građani već budu aklimatizirani na činjenicu da su istospolne zajednice nešto standardno i normalno.”

Vjerojatno se radi o do sad najuspješnijoj „aklimatizaciji“ u irskoj povijesti.

Zakonske zaštite

Jedini prihvatljivi medijski prikaz ovakvog projekta je da se radi o benignom grassroots (samoniklom) pokretu jer ako umjesto toga priznamo da se radi o pomodnom, elitističkom pokretu kojeg predvode visoko obrazovani stručnjaci financirani izvana, morat ćemo priznati da smo vješto izmanipulirani. A to ne smije biti istina.

Atlantic sebi pripisuje da je postigao ozakonjenje registriranog partnerstva 2010. godine, opisujući to kao „jednu od najsveobuhvatnijih zakonskih zaštita za homoseksualne i lezbijske parove na svijetu“.

Irsko registrirano partnerstvo daje puno veća prava negoli institut „registriranog partnerstva u državama SAD-a jer tamo on ne obuhvaća savezna prava u kritičnim područjima kao što su imigracijska prava, porezne olakšice i zdravstvene potpore”.

Zanimljivo, ja sam mislila da je naše registrirano partnerstvo diskriminatorno i da stvara „građane drugog reda“.

2009. GLEN se u medijima pojavio 348 puta – od toga je bilo 179 televizijskih objava, a ostalo je obuhvaćalo medije od nacionalnih novina pa sve do časopisa za odvjetnike Law Society Gazette. Imali su barem jednu objavu dnevno.

Ne zaboravimo kampanju za „Bračnu jednakost“, čiji naziv je čak završio na referendumskim listićima. Za to su dobili samo 475.215 dolara od Atlantic-a.

Međutim, taj im je iznos omogućio da osnuju ured s punim radnim vremenom, da lobiraju i koriste „pozadinske“ taktike poput „angažiranja stručnih političkih savjetnika koji su radili zajedno s vladom na drugim pitanjima i sudjelovali u izradi izvješća o stavovima vlade o istospolnom „braku“”.

Oh, a što je s drugom stranom „Yes Equality-a“, Irskim vijećem za građanske slobode (Irish Council for Civil Liberties ICCL)? Od 2001. do 2010. ova organizacija je dobila 7.727.700 američkih dolara i potom drugih 3.829.693 američkih dolara u 2010. i 2013. Naravno da ICCL nije potrošio sav taj iznos na redefiniranje braka. Samo dio iznosa. Dajte nam recite, ICCL, koliko ste točno potrošili?

Ovdje se ne radi o tome da „Američki dobročinitelji“ financiraju škole ili bolnice. Radi se o stranom novcu koji se sustavno investira u mijenjanje svijesti građana, kako bi se osigurao besprijekorno potvrdan odgovor birača istospolnom „braku“ na referendumu, što će imati ogromne nesagledive posljedice na obiteljsko pravo za generacije koje slijede.

Cijelo ovo vrijeme nas smiruju i neutraliziraju spinovima poput onoga da se radi samo o „17 malih riječi“. Može li se američkim novcem kupiti irski referendum? Pričekajmo još malo pa ćemo vidjeti.