Nedavni blasfemični igrokaz na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu, kojim su se organizatori pokušali narugati kršćanskoj religiji, ako je suditi po reakcijama najšire publike i većine komentatora, nije baš prošao onako kako su to tvorci te bizarne predstave zamislili. Nije pomoglo ni pozivanje na famoznu tradiciju francuskog sekularizma. Na kraju su organizatori morali ustuknuti i ispričati se zbog vlastitog neukusa, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Sva je prilika kako je jedan pokušaj ateističke parade kiča neslavno propao. To može začuditi samo one koji su glavama još uvijek u prošlom stoljeću, kada je ateizam bio glavna ideologija i modni trend, a pljuckanje po kršćanstvu glavni sport onih koji su sebi željeli priskrbiti nešto od privida progresa i prosvijećenosti. Ateizam danas očito nije nešto što može okupirati duše ljudi, a reklo bi se – i s pravom.
Problemi ateizma
Danas je teško i zamisliti da je ateizam nekad uspijevao zaokupiti i neke ozbiljne duhove, koji su svoja intelektualna koplja pokušavali oštriti napadima na kršćanstvo. S argumentima s kojim su oni krenuli u boj protiv kršćanstva danas ne biste mogli prodati nekom ni polovan auto, a ne uvjeriti ga da se odrekne svojih najdubljih vjerovanja. Svoj su uspjeh polučili vjerojatno zahvaljujući naivnosti i neobrazovanosti masa.
Glavni problem ateista je taj da oni nemaju nijedan pozitivan argument u prilog svom stanovištu. Negativnom argumentacijom ne možete ništa dokazati, a ponajmanje to da Bog ne postoji. Jedino što možete napraviti jest napadati argumente druge strane, a na taj način možete samo sami ispati negativac. Ljudi ne napuštaju svoja uvjerenja ako im pokažete da su ona besmislena, već samo ako im pokažete nešto bolje.
>Ristić: Cajtnot u Washingtonu
Tako vidimo da argumentacija ateista ovisi o jednoj vrsti intelektualnog nepoštenja već po samoj svojoj formi. Ateisti za sebe tvrde da je njihovo stanovište istinito, ali time što eventualno dokažete neispravnost nekog drugog uvjerenja, niste automatski dokazali da je vaše uvjerenje ispravno. Zbog toga i vidimo kako se ateisti ubijaju od dokazivanja da Boga nema, a pritom nisu smislili nijedan u prilog svijetu bez Boga.
Još je veći problem za ateističku dogmu to što su moralna uvjerenja ljudi, razlikovanje dobrog od lošeg, ispravnog od krivog, zasnovana na nečemu što nadilazi razum svakog pojedinog čovjeka. Ne možete imati “svoj moral”, do kojeg biste došli vlastitim promišljanjem. Moralna uvjerenja su uvijek opća i tiču se šire zajednice, pa čak i cijelog čovječanstva. Ona su dio zajedničke tradicije, koja ljude razlikuje od drugih oblika života.
Iz demokracija u tiraniju
A taj natprirodni element na kojem se zasnivaju moralna uvjerenja ljudi obično nazivamo Bogom. Ako iz te jednadžbe maknemo Boga, riječima Dostojevskog, onda sve postaje moguće i dozvoljeno. Da biste nešto zabranili, morali biste smisliti dobar argument za zabranu, a sam razum to ne može. Moral je moguć samo ako postoji natprirodno. Ne postoji “prirodni moral”, jer je razum pred prirodom nemoćan.
Upravo je to rastakanje svih vrijednosti postao glavni problem Zapada kada je jednom odbačeno kršćanstvo kao temelj morala. Ne možete moralna uvjerenja zamijeniti jednim velikim Ništa, koje bi postalo Nešto ovisno o snazi argumenta s kojim trenutno raspolažete. Takav svijet ubrzo postaje džungla u kojem vlada samo sila i zakon jačega. To je i razlog zašto se demokracija brzo izmeće u tiraniju.
Sveopća blamaža ateističke dogme na Olimpijadi možda je bila i potrebna kako bismo se podsjetili na živu stvarnost vjere i da ta stvarnost ne nestaje samo zato što ste jednom prestali vjerovati u nju.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
