Milanović je ovih dana ustvrdio kako je „većini nas 1991. bila nejasna godina, teška i komplicirana“. Teška i komplicirana svakako jest bila. Neizvjesna također. No nejasna?
Nejasna je možda bila dijelu bivše komunističke nomenklature, jugoslavenskim nostalgičarima i ljudima koji su do posljednjeg trenutka vjerovali da će se raspadajuća Jugoslavija nekako održati na životu. No teško da je bila nejasna hrvatskim braniteljima, dragovoljcima i gotovo tri milijuna ljudi koji su već na referendumu jasno pokazali u kakvoj državi žele živjeti, piše Davor Dijanović za HKV.
>Dijanović: Masovne migracije kao ekonomski projekt
Milanovićeva izjava se logično nadovezuje na njegov dugogodišnji odnos prema Hrvatskoj
Uostalom, Milanovićeva izjava ne pada iz vedrog neba, nego se, sasvim logično nadovezuje na njegov dugogodišnji odnos prema hrvatskoj državi i njezinim temeljnim vrijednostima. Riječ je o političaru koji je Hrvatsku svojedobno nazvao „slučajnom državom“, čovjeku za čije je ministre, prema njegovim riječima, život u Jugoslaviji bio bolji nego u samostalnoj Hrvatskoj, političaru koji je Domovinski rat znao interpretirati na način koji je relativizirao njegov oslobodilački karakter.
Dok je za većinu Hrvata 1991. predstavljala ostvarenje stoljetnoga sna o vlastitoj državi, dio postkomunističke elite raspad Jugoslavije doživio je kao kraj svijeta koji im je osiguravao položaj, utjecaj i osjećaj političke sigurnosti. Zato je ono što je hrvatskom narodu bilo sasvim jasno njima često izgledalo kao problem, nesporazum ili povijesna pogrješka.
Zanimljivo je i kako se Milanović posljednjih godina povremeno pokušava predstaviti kao zaštitnik tradicije i nacionalnih interesa. Slično je bilo i u predsjedničkoj kampanji kada je, uz priču o „progresivnoj Hrvatskoj“, odjednom počeo otkrivati važnost tradicije. Međutim, problem s političarima nije ono što govore u kampanji nego ono što su radili kada su imali vlast.
>Dijanović: Bleiburg i krvavi svibanj 1945.
Bilanca Milanovićeve vlade teško se može opisati kao nacionalno osviještena
Bilanca Milanovićeve vlade teško se može opisati kao nacionalno osviještena. Od ukidanja pokroviteljstva nad Bleiburgom, preko pokušaja zaštite Perkovića i Mustača od njemačkog pravosuđa, nametanja ćirilice u Vukovaru bez elementarnog senzibiliteta prema ratnim ranama grada, pa sve do sustavnog koketiranja s jugoslavenskim političkim i kulturnim nasljeđem. Riječ je o nizu poteza koji su pokazivali duboku nelagodu prema hrvatskome nacionalnom identitetu.
Posljednja izjava o nejasnoj 1991. jasno se u uklapa u slagalicu ranijih Milanovićevih “umotvorina”. Ona je potpuno na tragu njegove političke paradigme.
Ostaju nejasni tek oni naivci koji ga tretiraju kao novoprobuđenog zaštitnika nacionalnih interesa i državotvornog političara. I koji bi ga sutra rado ponovno vidjeli u Banskim dvorima.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr/hkv
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.