Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu danas je jednoglasno potvrdilo prvostupanjsku pilot-presudu iz 2012. kojom su Slovenija i Ljubljanska banka proglašene odgovornima za povrat stare devizne štednje dvoma štedišama Ljubljanske banke Sarajevo iz BiH.
U drugostupanjskom postupku odbačena je slovenska žalba na presudu iz studenog 2012. godine u slučaju Ališić, pa je presuđeno da je Slovenija u slučaju BiH štediša kršila njihovo pravo na zaštitu imovine i učinkovito pravno sredstvo.
Sloveniji je naloženo da u roku od najviše godine dana nađe sustavno rješenje za isplatu njihove štednje.
Presuda je konačna, a odnosi se i na sve ostale štediše banke s područja nekadašnje zajedničke države koji su u istom pravom položaju kao tuženici iz BiH o čijem je slučaju presuđeno.
U Sloveniji još nema reakcija na presudu koja će imati znatne posljedice na državni proračun jer se radi o velikim financijskim svotama i riječ je o desetljećima otvorenom pitanje stare devizne štednje koje je Slovenija sve do sada smatrala sukcesijskim pitanjem.
Sada pravomoćna presuda po tužbi Emine Ališić i Aziza Sadžaka protiv Slovenije, koji su tužili da ne mogu do svoje uštede i da su im kršena prava na neometano uživanje imovine prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, znači da im Slovenija mora platiti po 4000 eura za nematerijalnu štetu.
Sustavno pak mora urediti povrat devizne štednje njima i svima onima koji su poput njih u istom pravnom položaju.
U Sloveniji će za to biti potreban poseban zakon, s obzirom da je bez obzira na presudu činjenica da “stara” Ljubljanska banka koja je izdavala knjižice s potvrdama na deviznu štednju nema svoje imovine jer je ona ustavnim zakonom iz 1994. godine prebačena u cijelosti na Novu Ljubljansku banku (NLB).
Današnja pravomoćna presuda velikog vijeća ESLJP-a druga je njegova pravomoćna presuda na temu štediša Ljubljanske banke, nakon što je 2008. presudio u slučaju “Kovačić i drugi” protiv Slovenije.
U tom je slučaju, koji se odnosio na tužbu troje štediša Ljubljanske banke, bilo je presuđeno u korist Slovenije jer je utvrđeno da su dvoje tužitelja već bili isplaćeni iz imovine Ljubljanske banke u Hrvatskoj, dok treći nije bio iskoristio sva pravna sredstva u zemlji, prije nego što se obratio Strasbourgu.
Današnja presuda imat će velik utjecaj nakon dugogodišnjeg zastoja rješavanja problematike stare devizne štednje Ljubljanske banke na području bivše zajedničke države koja nije riješena od 1991.
Prema nekim raspoloživim podacima, Ljubljanska banka samo štedišama iz BiH duguje nešto manje od 250 milijuna nekadašnjih njemačkih maraka (oko 127 milijuna eura) bez pripadajućih kamata.
Slovenska strana pak tvrdi da se radi o 165.000 bivših deviznih štediša podružnice u Sarajevu koja je kasnije nacionalizirana i koja sa današnjom Novom Ljubljanskom bankom (LNB) nema veze, te oko 90 milijuna eura potraživanja.
Kad je riječ o Hrvatskoj, štediše nekadašnje glavne podružnica Ljubljanske banke Zagreb dijelom su namireni od strane Hrvatske jer su na hrvatske banke prenijeli svoja potraživanja, no računa se da je neprenesene štednje koja nije riješena za više od 130 milijuna eura i da rješenje čeka oko 130.000 štediša.
Iako je na sudu u Strasbourgu više tisuća sličnih tužbi, u idućih šest mjeseci ESLJP neće razmatrati nijedan novi slučaj odnosno nastavljati postupak.
Na sudu u Strasbourgu podneseno je nešto više od 1650 sličnih tužbi u kojima većinom Sloveniju, a u nekim slučajevima i ostale države s područja bivše SFRJ, zbog nemogućnosti da dođu do svoje stare štednje tuži 8000 tuženika.
Pilot presudom koja je svojevrstan presedan za sve iste slučajeve Sloveniji se daje prilika da problem starih deviznih štediša Ljubljanske banke uredi sustavno, te donese potrebne mjere za sanaciju stanja u idućih nekoliko mjeseci.
Slovenski dužnosnici više su puta do sada isticali da bi presuda na štetu Slovenije mogla imati “katastrofalne” posljedice za državni proračun, osobito s obzirom na loše stanje javnih financija, ali i činjenicu da tek predstoji formiranje nove vlade koja u to nema uvid.
Slovenija je do sada inzistirala da je pitanje starog deviznog duga poslovnica Ljubljanske banke u republikama nekadašnje SFRJ potrebno riješiti na “teritorijalnom” načelu, odnosno da je isplata potraživanja zadaća država sljednica koje bi onda međusobne odnose i tražbine rješavale u okviru sukcesijskih pregovora.
Slovenija je u žalbenom postupku na prvostupanjsku presudu pokušala dokazati da devize koje je prikupljala Ljubljanska banka nisu završile u Ljubljani nego u tadašnjoj Narodnoj banci Jugoslavije u Beogradu do čije se bilance zbog kaotičnog raspada Jugoslavije ne može doći.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
