Istina je cjelina

Komentar čitatelja

Jezikoslovac prof. dr. sc. Milan Nosić: Treba li Hrvatska imati ured za hrvatski jezik?

Marito Mihovil Letica – 05.09.2020.

„Odustalo se je od dotadašnjega hrvatskoga morfonološkoga pravopisa pa je zakonski bio nametnut fonološki pravopis uobičajen do tada u Srbiji.“ Istina je to što je napisao prof. dr. Milan Nosić, kao i sve ostalo u ovome pohvalnom osvrtu na hrvatski jezik, na njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Ali „istina je cjelina“, kao što reče veliki G. W. F. Hegel. A kada je riječ o morfonološkom i fonološkom pisanju, neke su važne činjenice prešućene.
Naime, većina je Hrvata sklona kazati da ortografsko načelo „piši kako govoriš“ potječe od Vuka Karadžića. A to nipošto nije istina, nego tek jedan od nekritički prihvaćenih srpskih mitova odnosno podvala. Naime, premda je fonološko iliti fonetsko ortografsko načelo, koje je poznatije kao „piši kako govoriš“, uglavnom vlastito tisućljetnim klasičnim jezicima, uz neke manje iznimke – po svoj ga je prilici prvi jasno formulirao fra Lovro Bračuljević, koji je rođen u Budimu oko 1685. Fra Lovro bijaše posve jasan kada je rekao: „Lipše i pofaljenije je pisati onako kako se govori, jer štogod je od više, nije faljeno već kuđeno.“ Učinio je to znatno prije njemačkoga gramatičara i filologa Johanna Christopha Adelunga – kojemu se uvriježeno pripisuje ortografski naputak “piši kao što govoriš i čitaj kao što je napisano″. Adelung je rođen, treba to istaknuti, godine 1732.; dakle oko 50 godina nakon Lovre Bračuljevića i 55 godina prije Vuka Karadžića.
Pada mi na um hrvatski leksikograf, književnik i izumitelj Faust Vrančić. Za njegova pravopisna rješenja jezikoslovac prof. dr. Josip Lisac u članku „Hrvatski jezik i Faust Vrančić, s osobitim obzirom na ʹŽivot nikoliko izabranih divicʹ“ primjećuje da su ta rješenja „dosta tipična u hrvatskoj dopreporodnoj književnosti. To znači da u našeg autora postoji kolebanje između morfonološkoga i fonološkoga ortografskog principa te da on u konkretnim primjerima piše kao većina naših starih pisaca.“ Tako, primjerice, Vrančić piše fonološki „općeno“ ili „svadbu“, ali i morfonološki „zibke“ ili „sitbe“ (sjetve). Takvih bi dvojnosti bilo moguće navesti velik broj, npr. „ljudske“ i „ljucku“; „raščinja“ i „razčini“, „razsardivši“, „rassardi“, „rasardi“; „rassvanu“ i „razsvanu“; „issičemo“ i „izsičemo“ itd.
K tome bih spomenuo i, kako je smatrao akademik Nikola Milićević, najljepšu renesansnu ljubavnu pjesmu u povijesti svjetske književnosti: „Jur ni jedna na svit vila“ Hanibala Lucića. U tome osmeračkom remek-djelu pjesnik među inim piše: „Jer ne mogu slatkost veću / Umisliti dovik vika.“ U izvornome izdanju iz 16. stoljeća nahodimo dakle fonološki „slatkost“, a ne morfonološki „sladkost“. Takovrsnih je primjera mnogo i premnogo u Marulićevim, Hektorovićevim, Zoranićevim i djelima drugih starih pisaca hrvatskih. Jasno je da su se Hrvati (djelomice) služili fonološkim načelom stoljećima prije Vuka Stefanovića Karadžića.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr
Photo: Snimka zaslona