Jezikoslovac prof. dr. sc. Milan Nosić: Treba li Hrvatska imati ured za hrvatski jezik?

Foto: MAVEDA

Jezik dijeli sudbinu naroda koji se njim služi. Imajući to u vidu pop Martinac je rekao da su Turci nalegli na hrvatski jezik, zapravo na hrvatski narod i njegovu zemlju. Od svih odrednica identiteta jednoga naroda jezik je najvažniji i stoga na prvom mjestu. Narod bez jezika i nije narod. Stoga su bosansko-hercegovački i sandžački muslimani nastojali u novije doba stvoriti svoj jezik u čem nisu uspjeli jer im je bosanski (bošnjački) jezik u svem nalik na crnogorski, a u visokom postotku i na srpski.

> Prof. dr. sc. Milan Nosić: ‘Reiner bi naknadno trebao opomenuti zastupnicu Šimpraga zbog njezina neprimjerena jezika u Hrvatskom saboru’

Hrvatski jezik ima bogatu povijest koja teče od prahrvatskoga preko starohrvatskoga do današnjega novohrvatskoga. U stvaranju hrvatskoga jezika od davnina do danas sudjelovale su stotine i stotine naraštaja. Svaki pojedinac je svakodnevnom uporabom jezika sudjelovao u njegovoj gradnji. Jezik je najveća duhovna zgrada jednoga naroda. Zato bi svaki narod svoj jezik trebao zakonski zaštititi kao najveće blago. To su mnogi narodi učinili. Hrvati pak nisu.

Hrvatski jezik je nekoliko puta mijenjao ime pa je bio: hrvatski, ilirski, ilirički, hrvatski, hrvatski ili srpski, srpsko-hrvatsko-slovenački, hrvatski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski i konačno opet hrvatski. Prirodno je da se jezik nazove po narodu, dakle Hrvat > hrvatski, Čeh > češki, Rus > ruski…. Većina jezika je dobila ime po narodu koji se određenim jezikom služi. Osim poimeničenoga pridjeva hrvatski za jezik Hrvata svi ovdje navedeni nazivi znanstveno su neutemeljeni i rezultat su višestoljetnih političkih nastojanja da se hrvatski jezik zatre i zamijeni nekim drugim.

Svi su strani vlastodršci nakon 1102. god. pokušavali Hrvate rashrvatiti: Mlečani, Talijani, Habsburgovci, Mađari, Turci i Srbi udarajući prije svega na hrvatski jezik. Turci su rušili crkve i islamizirali narod davši nam tridesetak tisuća turcizama od kojih su neki istisnuli iz uporabe i memorije neke hrvatske riječi. Talijani su od 1923. do 1943. god. premlaćivali i u zatvor spremali svakoga tko bi na ulici progovorio hrvatskim jezikom, prema njihovu poimanju primitivnim jezikom. Čak su i glagoljičke natpise po Istri i Kvarneru čekićem razbijali. Hrvatska, slovenska i tirolska imena, prezimena i zemljopisna imena su talijanizirali nastojeći Hrvate i druge pretopiti u Talijane. Mađari su iz Rijeke protjerali sve hrvatske ustanove, prije svega škole, a primorje od Rijeke do Lovrana nazvali mađarskim primorjem. U uništavanju hrvatskoga identiteta istakli su se i Srbi koji su bili mišljenja da su Hrvati također Srbi, ali katoličke vjere. Izrazita su bila nastojanja beogradskih vlastodržaca u 20. stoljeću da se hrvatski jezik u zajedničkoj državi marginalizira u javnoj i službenoj uporabi. U tom su im zdušno pomagali hrvatski komunisti koji su 1962. god. svim imenima naselja u Hrvatskoj brisali pridjev sveti, npr. Sveti Martin na Muri > Martin na Muri, Sveti Juraj u Trnju > Juraj u Trnju, Sveti Petar u Šumi > Petar u Šumi…, nisu znali da se pridjev sveti nalazi i u imenima Sesvete, Sućuraj, Skošan, Sumpetar, Sutivan…

Sav trud hrvatskih jezikoslovaca na standardizaciji hrvatskoga jezika anuliran je koncem 19. stoljeća i početkom sljedećega prihvaćanjem vukovskih načela o dominaciji narodnoga jezika u javnoj i službenoj uporabi. Odustalo se je od dotadašnjega hrvatskoga morfonološkoga pravopisa pa je zakonski bio nametnut fonološki pravopis uobičajen do tada u Srbiji. Osim kratkoga perioda od 1941. do svibnja 1945. god. hrvatska lingvistika je sve do danas zadržala fonološki pravopis. Važno je ovdje naglasiti da svi slavenski narodi (Slovenci, Česi, Slovaci, Lužičani, Poljaci, Ukrajinci, Bjelorusi, Rusi, Bugari i Makedonci) imaju morfonološki pravopis kojim se nastoji učiniti grafijski nepromjenjivom granica između prefiksa i ostatka riječi, te granica između osnove i nastavka. Jedino Srbi, Crnogorci i Hrvati imaju fonološki pravopis.

Cilj ovoga teksta nije baviti se prošlošću hrvatskoga jezika niti obrazlagati navedene jezične nazive nego pokazati kakvo je jezično stanje od 1992. do danas u Hrvatskoj. Kratko rečeno, stanje je nezadovoljavajuće.

U 12. članku Ustava Republike Hrvatske piše da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski. Odustalo se je od hibridnih naziva hrvatsko-srpski jezik i hrvatski ili srpski jezik koji su bili u službenoj uporabi nakon tzv. Novosadskoga dogovora. Naziv jezika u hrvatskom Ustavu je općenit jer obuhvaća sve narodne govore i sva tri narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko), sve hrvatske žargone, svaki oblik razgovornoga jezika hrvatskih građana i naravno hrvatski standardni jezik, sve je to hrvatski jezik. Službeni jezik može biti samo hrvatski standardni jezik i tako to treba pisati u Ustavu. Zbog nedovoljna poznavanja standardnoga hrvatskoga jezika mnogi govornici u javnom prostoru se služe svojim razgovornim jezikom. Nadalje, u govoru javnih osoba vidljiv je snažan utjecaj zagrebačke kajkavštine, a to je zato što se administrativno, gospodarsko, kulturno i političko središte Republike Hrvatske nalazi na kajkavskom području, a hrvatski standardni jezik je izgrađen na štokavskom narječju. Iako su Hrvati većinom štokavski ikavci, standardni hrvatski jezik je štokavski jekavski što mnogim govornicima stvara znatne poteškoće u komunikaciji. Nakon stoljeća i pol služenja štokavskom jekavštinom Hrvatska koncem 20. stoljeća nije našla za potrebno u standardnom jeziku zamijeniti jekavski ostvaraj ikavskim kako pak govori većina Hrvata. Nadalje, ustrajavanje na fonološkom pravopisu nije dovelo do znatnijih pravopisnih promjena pa su svi pravopisi nastali nakon 1992. god. utemeljeni na koncepciji tzv. novosadskoga pravopisa, naravno s odbačenim ekavskim ostvarajima riječi i leksemima tipičnima za srpski jezik. Hrvatska se treba vratiti morfonološkomu pravopisu, kakav je bio u uporabi do konca 19. stoljeća.

Većina naroda i država u svijetu ima poseban zakon o službenoj uporabi svojega standardnoga jezika. U Hrvatskoj je bilo pokušaja da se tekst jezičnoga zakona uputi prema Vladi i Saboru, ali sve je ostalo samo na pokušaju. Tako je npr. 1994. god. u Sabor upućen prijedlog zakona o hrvatskom jeziku, pisan po uzoru na zakon o francuskom jeziku, i to fonološkim i morfonološkim pravopisom. Taj zakonski prijedlog je prešao prag Sabora, i ništa više od toga. Saborski zastupnik Dragutin Lesar je također napisao svoj prijedlog zakona, ni od toga pak nije bilo ništa. Tekst jezičnoga zakona htjeli su pisati i u Matici Hrvatskoj i u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zakonotvorni pokušaji MH i IHJJ ostali su samo na razini reklamne najave. Zakon o službenoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika je po svojoj naravi nacionalni projekt i ne mogu ga pisati ni pojedinci ni ustanove. Može ga pisati samo tim jezikoslovaca i pravnika u okviru Ureda za hrvatski jezik.

I izrada pravopisa je projekt nacionalnoga značaja. U svim slavenskim zemljama pravopisi se pišu i objavljuju svakih tridesetak godina i čine to po nalogu države timovi kompetentnih jezikoslovaca u okviru nacionalne akademije ili instituta za nacionalni standardni jezik. U Hrvatskoj je obrnuta praksa, pravopise pišu pojedinci ili timovi iza kojih često ne stoji država nego neka institucija. Zato su njihovi pravopisi neobvezujući. Dobar primjer za ovo je pravopis Matice Hrvatske koji nikoga ne obvezuje ili pak pravopis IHJJ koji je također neobvezujući iako ima preporuku Ministarstva školstva i znanosti za uporabu u školama, dakle samo preporuku, a ne obvezu uporabe. U okviru Ureda za hrvatski jezik treba realizirati pisanje novoga pravopisa, izabrati tim kompetentnih kroatista, voditi javnu raspravu o pravopisu i na kraju uputiti zgotovljen tekst na usvojenje Vladi i Saboru. Takav pravopis bi imao odobrenje zakonodavne i izvršne vlasti i postao bi obvezujući za sve koji se služe hrvatskim standardnim jezikom.

U Hrvatskoj su u zadnjih četrdesetak godina tri puta osnovana vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Članove prvoga vijeća birao je ministar, članove drugoga na prijedlog institucija odobravao je također ministar. To su bila politički ustrojena vijeća koja su na kraju političkom odlukom i ugašena. Treće vijeće za normu sačinjavaju svi članovi Razreda za filologiju Hrvatske akademije. Svaka ustanova koja se bavi hrvatskim jezikom može osnovati takvo savjetodavno vijeće: MH, IHJJ, DHK i svi fakulteti na kojima se studira hrvatski jezik (Osijek, Zagreb, Pula, Rijeka, Zadar, Split, Mostar). To su vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Nečuveno je da o normi hrvatskoga jezika odlučuju oni koji nisu studirali hrvatski jezik, npr. profesori grčkoga, latinskoga, engleskoga, njemačkoga jezika, pedagogije, etnologije, povijesti… U studiju kroatistike postoje kolegiji: Staroslavenski jezik, Hrvatski standardni jezik, Povijest hrvatskoga jezika, Dijalektologija, Stilistika, Hrvatska književnost i dr. kroatistički predmeti. Polovina članova navedenih triju vijeća uopće nisu stručnjaci za hrvatski jezik, moj bi im savjet bio da se bave svojom strukom, a normiranje hrvatskoga jezika prepuste kroatistima. Sjećam se da je iz Rijeke u Vijeće za normu bila delegirana prof. germanistike i pedagogije, a iz Zagreba prof. anglistike i etnologije. Na nekim hrvatskim fakultetima postoje profesori koji nikad nisu studirali hrvatski jezik, a predaju studentima baš hrvatski jezik. To je više nego nevjerojatno. Zašto se u Hrvatskoj neki koji nisu studirali hrvatski jezik ubacuju na područje za koje nemaju odgovarajuću diplomu? Razlog je u tom što u svojem stručnom području nisu postigli vidljiv uspjeh jer nije lako postići znanstvenu razinu kakvu su postigli: A. Flaker, Ž. Muljačić, V. Vinja, A. Kovačec, R. Filipović, Ž. Bujas, Z. Škreb, V. Žmegač i dr.

Prije malo više od sedamdeset godina postojao je Ured za hrvatski jezik koji je bio brana štetnomu utjecaju srpskoga jezika. Taj je utjecaj danas isključen. Novi Ured za hrvatski jezik treba biti brana štetnomu utjecaju engleskoga jezika koji je euroangloamerička masonerija izabrala za planetarni jezik komunikacije što u budućnosti vodi prema uništenju brojnih malih jezika. Nažalost, hrvatski jezik je u skupini malih jezika. Hrvati su za to sami krivi jer nakon smrti kralja Zvonimira nisu znali očuvati svoju državu. Dopustili su da im sve do nedavno stranci kroje sudbinu, čak i jezičnu. Današnji Hrvati trebaju znati što im se sprema i na vrijeme se suprotstaviti novim globalističkim težnjama kojima je cilj oblikovati poslušne, pokorne i nemisleće ljude.

Ured za hrvatski jezik, za koji se ovdje predlaže osnutak, treba biti pri Vladi RH kao njeno tijelo za vođenje jezične politike. Ured bi se bavio svim aspektima jezične politike na državnoj i nacionalnoj razini.

U okviru Ureda za hrvatski jezik treba postojati Vijeće za jezičnu politiku RH sastavljeno od predstavnika jezikoslovaca, književnika, kulturnjaka, novinara i institucija koje se bave jezikom. Njihovo polje djelovanja je vrlo široko: bave se statusom dijalekata, statusom standardnoga jezika u sredstvima informiranja i javne komunikacije, zatim problemom zastupljenosti stranih jezika u školskim programima, uporabom stranih jezika u javnim prostorima, statusom jezika nacionalnih manjina, kurikulima za osnovno i srednje školstvo, problemima izdavaštva i dr.

U okviru Ureda za hrvatski jezik treba postojati i Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika sastavljeno od renomiranih kroatista koji imaju respektabilan opus iz hrvatske lingvistike. To bi se Vijeće bavilo samo normom i standardizacijom hrvatskoga jezika. U njegovoj nadležnosti bila bi i pravopisna i pravogovorna problematika hrvatskoga standardnoga jezika. To bi Vijeće vodilo proceduru izrade obvezujućega pravopisa hrvatskoga jezika.

U okviru Ureda za hrvatski jezik bilo bi i Vijeće za standardizaciju zemljopisnih imena, domaćih i stranih. Budući da je standardizacija jezikoslovni pojam, u tom Vijeću bi bili po jedan onomastičar, jedan dijalektolog i jedan standardolog.

U okviru Ureda za hrvatski jezik mogu postojati i druga privremena i stalna vijeća.

Ured za hrvatski jezik:

● vodi u ime Vlade Republike Hrvatske cjelokupnu jezičnu politiku koja se odnosi na hrvatski narod u domovini i iseljeništvu;
● predlaže Vladi RH zakonske akte o raznim vidovima jezične politike: Zakon o hrvatskom jeziku kao državnom (službenom) jeziku, Zakon o jezicima nacionalnih manjina, Zakon o državljanstvu, Zakon o izdavaštvu, Zakon o lijekovima, Zakon o udžbenicima, Zakon o imenima i prezimenima hrvatskih državljana, Zakon o osobnoj iskaznici, Zakon o grbu, zastav i himni, Zakon o imenima hrvatskih poduzeća, Zakon o uporabi stranih jezika na području RH, Zakon o standardizaciji zemljopisnih imena, Zakon o javnim medijima, Zakon o ustanovama, Zakon o udrugama i druge zakone prema potrebi;
● osniva razna jezična vijeća: Vijeće za hrvatski jezik, Vijeće za pravopis i pravogovor, Vijeće za normu hrvatskoga jezika, Vijeće za standardizaciju zemljopisnih imena i druga vijeća prema potrebi;
● vodi proces izrade pravopisa hrvatskoga jezika na državnoj razini: raspisuje natječaj za izradbu pravopisa, vrši izbor kompetentnoga autorskoga tima ili institucije, vodi javnu raspravu o novom pravopisu, te konačno u javnoj raspravi prihvaćeno rješenje općehrvatskoga obvezujućega pravopisa podastire Vladi i Saboru na usvojenje;
● ustrojava lektorsku službu za lektoriranje svih dokumenata i zakonskih akata koji iz Vlade RH idu prema Saboru i drugim državnim institucijama, te odobrava konačni tekst svih zakona prije njihove objave u Narodnim novinama.
● ustrojava savjetodavnu službu za potrebe fizičkih i pravnih osoba kojima jezične savjete dostavlja u pisanoj formi;
● izdaje zainteresiranima pismena obrazloženja o svim vidovima jezične politike i svim zakonskim aktima;
● prati ostvarivanje zakonskih odredaba koje se tiču hrvatskoga jezika i o tom jednom godišnje izvještava Vladu RH i Hrvatski sabor;
● upozorava nadležna tijela na neostvarivanje zakonskih odredaba koje štite hrvatski jezik;
● predlaže nadležnim organima mjere u vezi s očuvanjem hrvatskoga jezika;
● stručno proučava i razvija postavke i ishodišta za jezično-političko odlučivanje i planiranje;
● sudjeluje u dopunjavanju i prihvaćanju zakonodavstva koje uređuje uporabu hrvatskoga jezika;
● daje pobude za širenje hrvatskoga jezika na nova područja kako bi hrvatski jezik mogao slijediti znanstveni i tehnološki razvoj;
● daje fizičkim i pravnim osobama objašnjenja o hrvatskoj jezičnoj normi, zapisanoj u prihvaćenim priručnicima, o mogućnostima jezičnoga usavršavanja odraslih, te o jezičnim pravima državljana Republike Hrvatske i stranaca na području Hrvatske;
● stručno savjetuje fizičke i pravne osobe prilikom njihova predlaganja imena tvrtki, javnih postrojenja, robnih i uslužnih marki, tržišnih proizvoda, javnih priredaba…;
● izdaje plakate, letke i drugu propagandnu građu o hrvatskom jeziku, njegovu bogatstvu izraza, zanimljivostima i funkcijama, te priređuje jezične publikacije povezane s državno-političkom praksom (popis pohrvaćenih imena za strane države, službenih prijevoda imena međunarodnih organizacija, sporazuma i ugovora, popis službenih kratica…);
● predlaže obilježavanje obljetnica osoba, događaja i djela važnih za povijest hrvatskoga jezika;
● raspisuje javne natječaje za predlaganje i uvođenje uspjelih jezičnih rješenja (npr. imena novih predmeta, pojava i pojmova iz prirodnoga, tehničkoga, društvenoga i duhovnoga svijeta);
● izriče javne pohvale i dodjeljuje nagrade hrvatskim državljanima i hrvatskim pravnim osobama za predano jezično-kulturno djelovanje u Hrvatskoj;
● izriče javne pohvale i dodjeljuje nagrade stranim državljanima i ustanovama koji su se istakli u svojim zemljama na afirmaciji i promicanju hrvatskoga jezika;
● raspravlja o primjedbama i pritužbama državljana i pravnih osoba u svezi s uporabom hrvatskoga jezika kao službenoga jezika;
● informira javnost o otvorenim pitanjima hrvatske jezične politike;
● surađuje s državnim organima, sa znanstvenim, obrazovnim, kulturnim i drugim organizacijama i udrugama koje se bave jezičnom problematikom;
● surađuje sa sličnim organizacijama u drugim državama.

U nadležnosti Ureda za hrvatski jezik ne bi bio jezik književnosti niti razgovorni jezik.

* Prof. dr. sc. Milan Nosić hrvatski je jezikoslovac, onomastičar, sociolingvist, ortoepičar, arealni jezikoslovac i bohemist iz Rijeke. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1980. godine u Zagrebu, a doktorirao je na antroponimiji na istom fakultetu 1988. godine. Predavao je morfologiju i tvorbu riječi hrvatskog standardnog jezika na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Obnovio je 1993. godine riječki ogranak Hrvatskog filološkog društva. U okviru tog ogranka je od 1995. do 2009. godine organizirao međunarodni filološki skup slavista na temu jezika i književnosti, čiji su se referati objavljivali u časopisu Riječi. Prof. Nosić je urednikom tog časopisa za slavensku filologiju, koji je jedini takav u Hrvatskoj.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr