Branimir Stanić: ‘Ideološka rasprava je u slučaju vjeronauka ipak bespredmetna’

Branimir Stanić
Foto: IKA

Mjere za suzbijanje epidemije koronavirusa koje prate prve dane nove školske godine neki su u medijima i »civilnom sektoru« (iako u stvarnosti malobrojni, a u javnosti glasni) iskoristili da ponovno pokušaju dovesti u pitanje opravdanost vjeronauka kao školskoga predmeta u Hrvatskoj. No ove su godine njihovi nerijetko ideološki obojeni argumenti pojačani i »zdravstvenim razlozima«, s nastojanjem da se iskoristi mogući problem roditelja i učenika koji ne pohađaju vjeronauk, a škole im zbog epidemioloških mjera ne mogu uvijek organizirati druge sadržaje za vrijeme vjeronaučnoga sata. Time se preko pitanja »tehničke naravi« nastoji potaknuti ideološka rasprava, koja je u slučaju vjeronauka ipak bespredmetna, piše Branimir Stanić za Glas Koncila.

Da je uobičajena argumentacija protivnika vjeronauka (npr. »u institucijama sekularne države ne bi trebalo biti mjesta za religiju« i slično) doživjela neuspjeh i ove je godine potvrdila provedena demokratska procedura koja ima gotovo referendumski značaj. Naime, prema nekim procjenama roditelji oko 35 tisuća novih učenika prvih razreda osnovne škole potpisom su, s imenom i prezimenom, na upisu djece u škole slobodno izabrali katolički vjeronauk kao izborni predmet za svoju djecu, i tu bi trebao biti kraj mnogim raspravama. Komu je zapravo onda u interesu da iz godine u godinu vjeronauk, vjeroučitelji i (vjero) učenici i njihove obitelji, kao većina, ponovno moraju prolaziti kroz tunel diskriminacije, pod optužbom da pohađanjem vjeronauka oni na neki način diskriminiraju druge?

Takvu dojmu pridonio je razgovor Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) s pravobraniteljicom za djecu. Na upit: »Je li vjeronauku mjesto u školi ili ga treba vratiti u crkve?« pravobraniteljica je odgovorila: »To je valno pitanje o kojem treba raspravljati i omogućiti da se čuju argumenti svih dionika; Crkve, roditelja, učenika, Ministarstva obrazovanja. Zapravo je riječ o problematici koja je šira od samoga nastavnoga predmeta.« Rekla je i sljedeće: »Ured uočava kao problem da se nerijetko vjerski sadržaji u nekim školama prakticiraju i izvan nastave vjeronauka, npr. prilikom održavanja školskih priredbi, što smatramo neprihvatljivim. Smatramo da se nastava vjeronauka, kao i svakoga drugoga izbornoga predmeta, treba organizirati na početku ili kraju nastave, a predlažemo i uvođenje alternativnoga izbornoga predmeta za djecu koja ne pohađaju vjeronauk, po uzoru na etiku u srednjoj školi.« U odnosu na kulturno 21. stoljeće i zemlje srednjoeuropskoga kruga kojemu Hrvatska pripada, i novinarsko pitanje i pravobraniteljičin odgovor čine se nazadnim, pa čak i diskriminatornim. Treba, naime, reći da u mnogim europskim zemljama u kojima je vjeronauk (izborni) školski predmet postoje rasprave o tom predmetu, no nikada na razini »treba li ga izbaciti iz škola i vratiti u crkve«, nego se isključivo vode afirmativno, na razini pronalaženja optimalnoga načina na koji će se taj predmet izvoditi u školama, a nikako kako ga izbaciti.

Nadalje, Crkvu u Hrvatskoj ne može se zastrašiti predlaganjem npr. etike kao predmeta koji bi bio alternativa vjeronauku za učenike koji ga ne pohađaju jer svakomu imalo upućenu u pitanje vjeronauka, a posebno mjerodavnima, poznato je da je upravo Nacionalni katehetski ured pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji već godinama pozivao da se oblikuje predmet koji bi mogli pohađati učenici koji ne pohađaju vjeronauk, i ako treba, bili su spremni pomoći da se preko drugoga predmeta riješi izazov »slobodnoga vremena« s kojim se suočavaju i učenici i roditelji i školska uprava. Toliko o tumačenjima da Crkva želi »indoktrinirati« sve učenike.

Gledano i u europskom kontekstu, nije Crkva u Hrvatskoj usamljena u nastojanjima da baš sva djeca u školi dobiju primjereno obrazovanje jer slične izazove u školstvu imaju i druge zemlje. Na primjer i u Austriji se etika prvi put sustavno izvodi u osnovnim školama tek od ove školske godine, a dosad su njihovi učenici koji nisu pohađali vjeronauk umjesto s vjeroučiteljem te sate često provodili kao »slobodno vrijeme«. I Crkva u Austriji poduprla je novi školski predmet jer stalo joj je i do učenika koji ne pohađaju vjeronauk. To je primjer da se ipak tehničko pitanje »kamo će djeca koja ne pohađaju vjeronauk« rješava u suradnji, kreativno i organizacijski, a nikako ideološki.

Pravobraniteljima ocjena kojom smatra neprihvatljivim da se »vjerski sadržaji u nekim školama prakticiraju i izvan nastave vjeronauka, npr. prilikom održavanja školskih priredbi« u potpunoj je suprotnosti s nastojanjima da škola njeguje hrvatsku kulturu, tradiciju i identitet, iz kojih je nemoguće izbaciti snažan kršćanski, katolički element. Ne može se svisoka zapovjediti neka nova kultura koja bi najedanput bila bez kršćanskoga temelja, jer kultura i baština stvaraju se stoljećima, a naprasito poništavanje kulturnoga nasljeđa previše bi podsjećalo na kulturnu diktaturu.

Na božićnim priredbama ili svečanostima poput Dana kruha prisutnost vjerskoga službenika ili uopće vjerskih simbola nije pitanje ugrožavanja prava drugih, nego širenja vidika i razvijanja kulture prihvaćanja i međusobnoga uvažavanja. Neprijeporno je da i društva u kojima je sekularizacija vrlo prisutna u religiji danas vide pomoć i oslonac, pogotovo kao partnera u gradnji kulture mira i snošljivosti. Mnogi su nakon iskustva pandemije koronavirusne bolesti uvidjeli važnost vjere te nastoje ponovno učvrstiti mostove vjere i kulture, na opće dobro društva. Nerazborito bi i nazadno bilo da se u Hrvatskoj događa suprotno.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Glas Koncila