Krićavno

Duboki krški ponor znakovitog imena “Kričavno” leži na gorskom sedlu uz kotu 388m među najistočnijim vrhovima otoka Krka baš iznad Zvonimirove ckrve Sv. Lucije i u poratno je doba 1945.-1948. postao najvećim jugoslavenskim gubilištem na Jadranu. U poraću su jugokomunisti jamu Kričavno zlorabili za masovne likvidacije nepodobnih kvarnerskih otočana i Ličana, te manjeg broja Talijana nakon završetka rata pa do početka Informbiroa. Tek potom su južnije u blizini proradile robijašnice na Golom otoku i susjednom Grguru i tada su zbog prikrivanja ranijeg zločina, kosture u jami Kričavno počinitelji zatrpali kamenjem.

Duga zavjera šutnje o toj jami uporno traje sve dosad i umjesto barem osnovnog poštovanja spram mrtvih, u najnovijem je protuhrvatskom ozračju čak odnedavno pretvorena i u javno smetlište! Osnovne podatke o tom zločinu zapisao je prof. Mitjeel Yošamya iz susjedne Baške, ali je potom 1976. i njega likvidirala UDBA, pa ove navode kasnije nijedan naš medij nije smio objaviti

najviše pobijenih u jami Kričavno bili su domaći starosjeditelji iz otoka Krka i Raba, a za većinu njih je glavna krivica Epitaf kraljice Jelene (Solin, X. st.) bila što su govorili posebnim predslavensko-neromanskim jezikom. Oni su likvidirani, jer uglavnom nisu znali Vukov “srpskohrvatski” jezik i nisu smatrani Jugoslavenima, pa su morali zauvijek nestati kao najjači živi protudokaz lažnom jugoslavenstvu i srbohrvatstvu
Kada su partizanske kame očistile naš prostor od tih zastarjelih Neslavena za nove “napredne” Jugoslavene, imovinu poklanih starosjedilaca zaplijenili su i prisvojili crveni vukovski “oslobodioci”, koji odonda većinom nadziru upravnu i sudsku vlast na Krku.