Kevina jama stratište je nastalo tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Partizani su ubijali i u nju bacali osobe koje su smatrali neprijateljima ili političkim protivnicima. Točan broj žrtava do danas nije utvrđen.
Danas se na tom mjestu, kod mjesta Radošić u blizini Splita, služe mise zadušnice za sve ubijene i bačene ljude, velikom većinom civile, u tu jamu od strane partizanskih zločinaca, piše IKA.
>Samobor kao mali Bleiburg: Partizanska mučenja i ubijanja zarobljenika u gradu i okolici
Ubojstva partizana u Kaštelima i Kevina jama
-Mate, diži se! To je bilo sve što je banda kaštelanskih partizana rekla Mati Čipčiću Bragadinu, kad su se u noći s 24. na 25. rujna 1943. pojavili na vratima njegove stojne kuće u Kaštel Novome. Ruke su mu vezali žicom i odveli ga u zatvor u Lukšić gdje je komitet komunističke partije odlučivao o životu i smrti, piše kaštela.org.
>Civilizacijska sramota: Kako Njemačka održava groblja svojih vojnika diljem svijeta, a kako Hrvatska
Sudački službenik Mate Čipčić Bragadin rodio se 3. listopada 1874. u obiteljskoj kući koju su pripadnici njegove obitelji prije više od dvjesto godina podigli u Kaštel Novom.
Po završenoj srednjoj školi studirao je i s dvadesetjednom godinom diplomirao pravo na fakultetu u Grazu. Kad se vratio kući, odmah je postao tajnik u općini Kaštel Novi. Karijeru mu je označila sudačka služba, medu inim, bio je i sudski savjetnik na kotarskom sudu u Splitu. Uz to, isticao se u društvenom životu Kaštel Novoga. S don Franom Bulićem i ostalima osnovao je društvo “Bijači”, gdje je bio izabran u Upravni odbor. Bio je i povjerenik Matice hrvatske u Donjim Kaštelima.
>Kalvarija u Podravini: Partizansko-boljševički masakri nad Hrvatima Slatine
Vjera u Boga
— Bio je gospodin čovik, svi su o njemu govorili sve najbolje, svjedočio je Matin zet Franjo Rivaroli, i upoznao s jednom od prvih žrtava terora kojeg su komunisti sproveli u Kaštelima.
— Odveli su ga i likvidirali zato što nije bio za komunizam — nastavio je gospodin Franjo i dodaje kako mu je detalje o događaju posvjedočila Zorka Vidović koja je bila na službi u Bragadina. Žena mu je umrla, a iza sebe je ostavio dvije kćeri, Savinu i Mariju. Marija će postati Franjina žena.
Od tada je Franjo postao sudionikom nepravdi koje su se nad obitelji Bragadin počele provoditi još od onog kobnog 25. rujna 1943. kad je Mate kao jedan od najuglednijih Kaštelana u ono vrijeme životom platio svoju vjernost Bogu i Hrvatskoj.
Oduzimanje imovine
— Bez suda je osuđen na smrt — pričao je Franjo. Proglasili su ga narodnim neprijateljem. Tog jutra, Mate i njih pun kamion, ne zna im se broja, među njima i susjed Vlado Stude, vlasnik vinarije, odvezeni su u Radošić, do Kevine jame. Tu su strijeljani i bačeni u jamu. Mati je tada bilo 70 godina.
>Tko je zagrebački industrijalac Arko kojem Možemo, Goldstein i Klasić žele uzeti ulicu?
Bili su tek prvi od stotina i tisuća koji su u godinama koje su slijedile po prijekom partizanskom sudu završili u Kevinoj jami. Da stvar bude gora, obitelji žrtava jugoslavenske komunističke vladavine stradavale su i nakon egzekucija svojih najbližih. Prije svega rješenjima o konfiskacijama imovine. Tako je i kuća Bragadina većim dijelom svršila u “ruke naroda”, 28. svibnja 1945.
U sjećanje na pokojnog Matu na obiteljsku grobnicu u Kaštel Novom, u slobodnoj Hrvatskoj, postavljen je prigodni epitaf. Prije to nije bilo moguće, jednako kao i obilježavanje spomena žrtava koje i danas leže na dnu Kevine jame. Svih ovih godina tamo je tek podignut jedan omanji kameni križ i to je sve.
”Svim je žrtvama bio krimen što nisu bili za komunizam”
Svim je žrtvama bio krimen što nisu bili za komunizam, govorio je Franjo Rivaroli, u ono vrijeme 90 posto stanovništva, osobito seljaka, nije bilo za partiju. Tko su bili egzekutori, ni danas se ne zna. No, da se i zna, pitanje je bi li bilo nekoga tko bi ih u današnjoj Hrvatskoj izveo pred sud i sudio im zbog zločina koji ne zastarijevaju.
Mjesto zločina partizana nad Hrvatima danas je obilježeno i tamo se održavaju mise zadušnice na mjestu zločina gdje su najčešće žrtve bili ‘civili, svećenici i redovnici’, prema riječima biskupa Jezerinca:
