Komentar na članak
3,14 – 18. 02. 2015.
Neka gospođa(?) profesorica, javno obznani svoju molbu i svoj curriculum te neka navede neki značajan znanstveni časopis u inozemstvu (bez tzv “regiona”) gdje je objavila neki svoj znanstveni rad. Također neka navede broj citata u inozemnom znanstvenom tisku. Kad to obijavi pasti će neke maske kao i kod čuvenog profesora Ive Josipovića, za kojega smo otkrili da kao znanstvenik čak ne govori fluentno engleski jezik.
U nastavku citiram prof dr. Matka Marušića:
“Profesori Pravnoga fakulteta nemaju međunarodno vidljivih publikacija, što je ključni uvjet za postizanje titule, posla i odgovornosti sveučilišnog profesora. Njihova je pravna znanost na razini koja ne može izdržati ocjenu međunarodnih stručnjaka, i oni su odlučili da se time ne će gnjaviti: imaju svoje časopise (kao – znanstvene) i tamo publiciraju (pritom zarađuju dodatni novac, ali to je sitniš u usporedbi s drugim izvorima novaca). Negdje 2008. „Jutarnji list” je donio veliki članak pod naslovom „Krah hrvatske povijesne i pravne znanosti”, dakle rečeno nije moja ocjena (prof.dr M.M. op 3.14). Na taj članak je odmah, u istom listu, reagirao tadašnji dekan Pravnoga fakulteta u Zagrebu u članku pod naslovom „Nas ne zanima publiciranje u inozemstvu”.
Ako tko slučajno pomisli da publiciranje sveučilišnih profesora „u inozemstvu” možda i nije prevažno, moram ga odmah (kratko) poučiti: znanost je vlasništvo cijeloga čovječanstva, a „publiciranje u inozemstvu” način je prenošenja nove znanstvene spoznaje – cijelom čovječanstvu. No, pravi časopisi ne objavljuju bilo što, nego prispjela izvješća prolaze proces anonimne, stroge i vrlo stručne recenzije (ocjene) vrijednosti ponuđene nove informacije: koliko je nova, koliko je važna i koliko je znanstveno utemeljena.
Ne može, dakle, biti da sveučilišne profesore „ne zanima publiciranje u inozemstvu”, jer je to ključni dio njihove definicije! No, oni su sebi napravili sustav iznimnoga domaćega ugleda i iznimno visokih plaća, te iznimno nikakvih odgovornosti pa im u svrhu toga fenomena publiciranje u inozemstvu – doista i ne treba.”
