Petokarda

Prije nekoliko dana identificirani su posmrtni ostaci Slavka Batika. Vukovarca, čovjeka kojeg većina nas nije osobno poznavala, ali ga je ipak osjećala svojim. U njegovoj sudbini na neki način sažeti su sudbina cijelog grada, države i hrvatskog naroda te tmurne jeseni 1991. godine.

Fotografija koja prikazuje izmučenog gospodina Batika okruženog vojnicima, na putu u nepoznato, svima nam se duboko urezala u pamćenje. Uz ‘plavi kaputić’, to je prvi prizor koji nam većini pada na pamet kad se sjećamo Vukovara i njegove borbe na početku Domovinskog rata.

Kažu kako fotografija govori više od tisuću riječi, a ova stvarno govori. I dok je naglasak uglavnom uvijek na patnji gospodina Batika i razrušenom Vukovaru, jedna zanimljivost pomalo prolazi ispod radara. U ovom slučaju, mogli bi reći, nišana. Zanimljivo je to. Godinama slušamo iste priče o tome kako Srbija tad nije bila Jugoslavija, kako ne treba miješati srpske paravojne formacije i JNA.

Kako su četnici jedno, a partizani drugo. Kako kokarda i petokraka predstavljaju druge vrijednosti. Čak je i jedan bivši predsjednik s ushitom govorio o toj zvijezdi, kojom i danas puna srce mašu pojedinci i udruge u Hrvatskoj.

I onda gledaš ovu fotografiju, i vidiš da tu i nema tolike razlike. Vidiš da su bili na istom zadatku. Vidiš da su to samo lice i naličje iste medalje. To ne kažem ja, to i oni sami priznaju. Pa, oni sami su ispred svog najvećeg stadiona postavili tenk te divne armije. Gdje ćeš većeg priznanja od toga? Oni su svojedobno presvukli uniforme, pa su četnici odjednom postali ‘antifašisti’, partizani. Postali su ona vojska s kojom su se ponovno udružili 1991. godine.

Svakome koga zdrav razum u potpunosti nije napustio, bilo je jasno i prije. Nije ova fotografija ništa novo dokazala, samo je još jednom podsjetila na tu tajnu vezu između kokarde i petokrake. Na ‘petokardu’. Na ljubav koja ne može proć…