Ponovimo

Dr. Ivo Korsky 1998. godine piše:

“Uništena hrvatska država i rascjepkane hrvatske zemlje na silu uključene u Jugoslaviju onemogućile su hrvatskomu narodu da izvrši potreban ispit savjesti, jer za taj je potrebna sloboda. Poslije stvaranja nove, Titove Jugoslavije, nakon Bleiburga i jugoslavenskih narodnih sudova, nije se moglo govoriti o Hrvatima kao političkome narodu koji bi trebao zauzeti stav prema svojoj prošlosti, nego o Hrvatima kao zatvorenicima, okrivljenicima, osuđenicima na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne. To je, naime, bio hrvatski narod od 1945. do 1950. godine kad je Titova Jugoslavija fizički uništavala ili moralno lomila hrvatsku nacionalnu i političku elitu da bi obezglavila narod i stvorila novoga socijalističkoga, jugoslavenskog čovjeka. AKO JE IKOJI NAROD BIO SUOČEN SA SVOJOM PROŠLOŠĆU, BIO JE TO HRVATSKI NAROD od 1945. do 1950. Plaćao je za zločine, pogreške i nepravde koje je počinio i još više za one koje nije počinio. Plaćao je i za političke odluke i poglede koji nigdje nisu smatrani kažnjivim djelom ili zločinom. I kad je prestao ovaj petogodišnji revolucionarni teror i nastupila nova legalnost, obrana hrvatske prošlosti nije bila moguća jer se svaki pokušaj objektivnoga gledanja u te događaje smatrao kontrarevolucionarnim djelovanjem ili rušenjem bratstva i jedinstva ‘naših’ naroda i dovodio je do dugotrajnoga boravka u ‘popravnim domovima’ ili u logorima tipa Golog otoka. Do pada Aleksandra Rankovića 1.300.000 Hrvata prošlo je kroz jugoslavenske zatvore. U Hrvatskoj nije bilo moguće slobodno suočavanje s prošlošću, kao što se sada traži od sinova i unuka onih koji su tijekom prvih dvadeset poratnih godina bili podvrgnuti jugoslavenskomu preodgajanju. U takvom ozračju stvorena je slika o hrvatskoj prošlosti, koju je Jugoslavija nametnula ne samo novim naraštajima nego i međunarodnoj zajednici kao dogmu i na koju se pozivaju svi koji bi željeli obnoviti Jugoslaviju ili bar staviti Republiku Hrvatsku pod svoje političko tutorstvo.”