Sudbina trojice Prijedorskih župnika

SUDBINA TROJICE PRIJEDORSKIH ŽUPNIKA

Prijedor, 25. 11. 2001 (IKA) – Nakon točno 2289 dana od njihova nestanka, pokopani su u subotu 24. studenoga na prijedorskom groblju Urije oteti prijedorski župnik vlč. Tomislav Matanović i njegovi roditelji Josip i Božena. Oni su prije dva dana identificirani nakon što su nedavno pronađeni u masovnoj grobnici na lokalitetu Rizvanovići-Bišćani kod Prijedora. Pogrebne obrede kao i misu zadušnicu predvodio je banjolučki biskup dr. Franjo Komarica uz suslavlje 40-tak svećenika, te sudjelovanje dvadesetak redovnica, kao i više stotina vjernika, od kojih su mnogi došli iz udaljenih mjesta BiH i Hrvatske. Prošlo je više od šest godina otkako su oni odvedeni od mjesne policije i otada im se gubi svaki trag. Naime, svećenik Matanović bio je župnik rodne župe u Prijedoru, gdje su živjeli i njegovi roditelji. Noću 24. /25. kolovoza 1995. svećenik Matanović je odveden u kućni pritvor u roditeljsku kuću i zabranjena mu je svaka komunikacija bilo s kime. Nepun mjesec dana kasnije, opet noću 19. /20. rujna te godine sve troje je odvedeno u nepoznatom pravcu, te im se otada gubi svaki trag. Uzaludna su bila sva bezbrojna nastojanja biskupa Komarice i pokojnikove rodbine da se razjasni njihova sudbina, sve do 22. studenoga kada su njihovi posmrtni ostaci identificirani i predani na dostojan pokop. Premda još nedostaju neki potrebni službeni podatci, poznato je da su sve troje ubijeni vatrenim oružjem u glavu, te bačeni u jedan bunar, po svemu sudeći iste noći kad su odvedeni, vjerojatno malo nakon ponoći 20. rujna 1995. U misnoj homiliji biskup Komarica je istaknuo dragocjenu žrtvu mladog svećenika i njegovih roditelja, spomenuvši kako ga je Tomislav pohodio u Banjoj Luci dok je i on sam bio u kućnom pritvoru, samo dan prije svoga uhićenja, tj. 23. kolovoza 1995. Tada je izjavio da ne kani ići iz Prijedora, budući da nikome ništa nije kriv, pa zato i nema razloga bojati se. Pozvao je na molitvu za pokojnike, ali i za njihove ubojice koji na savjesti nose najtežu krivnju, a kršćanski mučenici umiru moleći za obraćenje svojih mučitelja. Mjerodavne je opet pozvao da konačno razjasne slučaj još jednog otetog svećenika Banjolučke biskupije vlč. Ratka Grgića, koji je 16. lipnja 1992. otet iz župnog ureda u Novoj Topoli i do danas još nije razjašnjena njegova sudbina. U ime subraće svećenika od pokojnika se oprostio generalni vikar Banjolučke biskupije mons. dr. Anto Orlovac, prikazavši i životni put te mučeničke obitelji, a uime biskupijskog Caritasa pokojnom svećeniku Matanoviću je zahvalio i od njega se oprostio njegov direktor mons. dr. Miljenko Aničić, budući da je neko vrijeme bio na toj službi u Banjoj Luci. Govornici su istaknuli svijetli primjer vjernosti koji je ostavila ta obitelj koja je od Boga primila sina jedinca Tomislava, a Bogu ga dvaput darovala: prvi put kao svećenika, drugi put kao mučenika. Skupa s njime roditelji su Bogu darovali i svoje vlastite živote. Božena-Natalija Matanović, rođena Chaloupka rođena je 12. kolovoza 1922. u obitelji Franje Chaloupka i Ane r. Velčovski u Prijedoru. Roditelji su joj doselili iz Češke. Znakovito je da ju je krstio župnik mons. Josip Kaurinović, koji joj je prethodio i u mučeničkoj smrti 1942. godine. Josip Matanović rođen je 1. ožujka 1923. u Ljubiji, u tadašnjoj župi Volar, od roditelja Mate i Marije rođ. Pavelić. Bio je veoma zauzet član župne zajednice kadgod je trebalo pomoći. Tomislav Matanović rođen je 15. siječnja 1962. u Prijedoru. Pučku je školu završio u Prijedoru 1969. -1977; klasičnu gimnaziju također u rodnom gradu 1977. -1981. Izabravši svećenički poziv kao kandidat Banjolučke biskupije započeo je bogoslovski studij u Sarajevu 1982. -1984., a nastavio u Innsbrucku u Austriji 1984. -1988., gdje je i magistrirao. Za đakona je zaređen 30. svibnja 1987. u kolegiju Canisianum u Innsbrucku. Svećeničko ređenje podijelio mu je u rodnoj župi u Prijedoru pok. banjalučki biskup Alfred Pichler 24. travnja 1988. Mladu misu proslavio je, na Duhove, 22. svibnja te godine. Po povratku sa studija biskup ga je najprije poslao za župnika u Glamoč 1988. -1989. Nakon godinu dana imenovan je župnim vikarom u Šimićima i omogućeno mu je da upiše poslijediplomski studij crkvene povijesti na Katoličkome bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Nekoliko je mjeseci istraživao po tamošnjim arhivima, a usput je pastoralno pomagao u župi sv. Petra, gdje je u to vrijeme stanovao. Ne dovršivši studij, u ranu je jesen 1990. imenovan profesorom crkvene povijesti na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu na razdoblje od tri godine. Međutim, nije mu bilo dano ni taj mandat privesti kraju, već nakon godinu dana zbog pastoralnih potreba vraćen je u Banju Luku, gdje je imenovan župnim vikarom u župi Pohoda BDM. Istodobno je predavao crkvenu povijest na novootvorenom Teološkom institutu u Banjoj Luci. Od Nove godine 1993. do proljeća 1995. direktor je Biskupijskog Caritasa u Banjoj Luci. U to vrijeme odlazi nedjeljom i blagdanima u Prijedor pastorizirati vjernike svoje rodne župe. Tamo je i preselio kao prijedorski župnik svega nekoliko mjeseci prije svoje otmice i nestanka. Tu je započeo gradnju, odnosno obnovu vjeronaučne dvorane koja je služila za okupljanje vjernika nakon miniranja župne crkve 1992. Nakon njihova odvođenja vođen je 1997. pred međunarodnim Domom za ljudska prava u Sarajevu postupak u kojem je presuđeno da su vlasti Republike Srpske odgovorne za njihov nestanak, i da su dužne razjasniti njihov slučaj, što one nisu učinile. Nije pomoglo ni zauzimanje samog Sv. Oca Ivana Pavla II. 12. travnja 1997. u Sarajevu, kada se založio da mjerodavni razjasne njihov nestanak. Znakovito je da su pokojnici identificirani upravo na spomendan Sv. Cecilije, djevice i mučenice iz prvih kršćanskih vremena. Župnik Matanović je treći prijedorski župnik koji je 20. stoljeću podnio mučeničku
smrt: osim Tomislava i spomenutog župnika Kaurinovića, to je i pok. župnik Josip Böckmann ubijen od partizana 1945. godine.