Zašto netko želi biti seksualni edukator

Od kada postoji čovjek, postoji i spolnost. Ljudi su se razmnožavali, zasnivali obitelji i prenosili život s generacije na generaciju bez posrednika, “stručnjaka” ili “edukatora”.
Znanje o spolnosti je utkano u samu narav čovjeka i dopunjavano je životnim iskustvom, roditeljskim odgojem i društvenim normama.

U modernom vremenu pred nama se pojavljuje nova figura – seksualni edukator. On ulazi u prostor intime, u samo središte čovjekova identiteta, i postavlja se kao autoritet koji treba usmjeravati djecu i mlade.

Ono što se rijetko preispituje je psihološki i ideološki okvir koji stoji iza te nove “profesije”.

Pojedinac koji bira takvo “zanimanje” često je pokretan dubokim unutarnjim motivima. Često se iza toga krije osobna trauma kroz npr. odrastanje u obitelji gdje je tema spolnosti bila tabuizirana, ili iskustvo odbacivanja zbog vlastite ( neprirodne ) seksualnosti. Edukator tada postaje borac za ispravljanje nepravde koju je sam doživio, pritom svoje rane pretačući u društvenu agendu.

Neki su vođeni kompleksom spasitelja tj. uvjerenjem da roditelji, društvo ili Crkva ne znaju dovoljno, pa oni moraju preuzeti ulogu vodiča i razbijača “mraka neznanja”.
Time stječu osjećaj važnosti, osobito kroz pristuup mladima, koji su najpodložniji oblikovanju. Tu ne treba zanemariti ni privlačnost pozicije moći, jer netko tko upravlja narativom o spolnosti, upravlja i ljudskim shvaćanjem tijela, ljubavi, obitelji, pa i života samog.

A to je, pak, puno moćnija uloga nego predavanje fizike ili matematike, jer dira u ono najosjetljivije – identitet i intimu.

Ali, iza seksualne edukacije vrlo rijetko stoji samo pedagogija. Ona je u pravilu ideološki obojena. Nije sporno da djeca trebaju osnovno znanje o biologiji, higijeni ili zaštiti od bolesti. Ono što je predmet sukoba je interpretacija tih činjenica i vrijednosni okvir u kojem se one prenose.

Jedan pristup naglašava odgovornost, vjernost, obitelj i plodnost, dakle, spolnost kao dar i obvezu u okviru ljubavi i braka. Drugi pristup, a koji prevladava u “modernim seksualnim edukacijama”, naglašava užitak, individualni izbor, fluidnost identiteta i pravo na eksperimentiranje. To nije neutralna biologija, nego kulturno – ideološki projekt stvaranja “novog” čovjek koji odbacuje tradicionalne granice.

Zato se na “seksualnog edukatora” ne smije gledati kao na nastavnika, nego kao aktivista.

On ne prenosi informaciju već svjetonazor. Njegov rad je usmjeren na to da promijeni stavove novih generacija prema seksu, braku, obitelji i orijentaciji.
Cilj nije obrazovati već oblikovati.

Seksualna edukacija u svom modernom obliku vodi potiskivanju roditeljskog autoriteta.
Roditelji su tu “prepreka” jer prenose – za njihove pojmove – zastarjele norme, dok će “stručnjak” djetetu otkriti istinsko znanje i osloboditi ga tabua. Time se intimni prostor koji je pripadao roditeljima, zamjenjuje institucionalnim posrednikom, a osjetljiva životna pitanja povjeravaju se onom tko zastupa određenu ideologiju.

Roditelj se isključuje, a država i aktivističke udruge preuzimaju odgoj.

Možemo usput postaviti pitanje “zašto bi netko želio biti seksualni edukator”, i to će nas odvesti prema dubljem razumijevanju modernih društvenih procesa.
To “zanimanje” ne postoji zato što čovjeku nedostaje znanja o tome kako nastaje život – jer ljudi su se tiisućljećima razmnožavali i odgajali djecu bez posrednika. Ono postoji jer određene skupine žele oblikovati kulturu, promijeniti moral i redefinirati čovjeka.

Seksualni edukator postaje društveni inženjer, a prestaje biti učitelj.

Nije usmjeren na prijenos znanja, već na preodgajanje generacija u skladu s ideološkom vizijom.
Zato pitanje seksualne edukacije nijje pitanje biologije, već “nove” kulture i politike.
Zato možemo reći da onaj tko upravlja narativom o spolnosti, na mnogo načina upravlja budućnošću čovjeka.
A skupine koje stoje iza svega ovoga to jako dobro znaju.