Osima Alžira, interes za članstvom u BRICS-u iskazuju Egipat, Turska, Indonezija, Argentina i Saudijska Arabija. Neke od ovih država su donedavno bile bliske saveznice SAD-a ili čak članice NATO pakta.
BRICS uključuje velike svjetske sile: Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnoafričku Republiku – JAR.
> Lavrov tvrdi: BRICS se brzo širi, a još desetak zemalja razmišlja pristupiti
Alžir je službeno podnio zahtjev za pridruživanje ekonomskoj grupi BRICS, javlja turska novinska agencija Anadolu, a prenosi geopolitika.news. Blok brzorastućih gospodarstava BRICS uključuje Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnoafričku Republiku – JAR.
BRICS (akronim od engl. Brazil, Russia, India, China, South Africa) je naziv za grupu zemalja (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika) koje od 2006. nastoje razviti gospodarsku i političku suradnju, te stvaranjem financijskih i drugih institucija zajednički djelovati na svjetskom tržištu.
Alžir – najveća zemlje Afrike
Za one koji ne znaju, Alžir je površinom najveća afrička država s 2.382.000 km² i zemlja s oko 45 milijuna stanovnika.
Dužnosnica alžirskog ministarstva vanjskih poslova, Leyla Zarruki, izjavila je da je ta sjevernoafrička država zatražila članstvo u ekonomskom bloku, izvijestio je tamošnji državni radio. Zarruki je kazala kako je Alžir završio sve potrebne mjere za članstvo, bez dodatnih detalja.
U srpnju je alžirski predsjednik Abdelmadjid Tebboun signalizirao spremnost da se pridruži bloku, rekavši kako BRICS “privlači pozornost Alžira”. “Pridruživanje ovoj skupini udaljit će Alžir, pionira načela nesvrstanosti, od privlačnosti dvaju polova”, kazao je.
Očito je kako alžirski čelnik BRICS doživljava kao izvanblokovski format država s obzirom na njegovu geografsku rasprostranjenost na gotovo sve kontinente što onda isključuje klasičnu geopolitičku podjelu svijeta po dominantnoj geografskoj razdjelnici na Istok-Zapad.
I to alžirski predsjednik čini neovisno o činjenici da se kao glavni „igrači“ u BRICS-u često ističu Kina i Rusija – sadašnji i dugoročni najveći suparnici Sjedinjenih Država odnosno tzv. kolektivnog Zapada kojeg je Washington nakon ruske invazije na Ukrajinu uspio čvrsto okupiti oko sebe, kao gravitacijskog središta.
I više ga, posve sigurno – neće ispuštati.
“Teškaši” u BRICS-u
To, međutim, nije posve točno (izvanblokovski format BRICS-a), jer iako sve članice BRICS-a formalno imaju jednaki status, a odluke se donose jednoglasno (pa tako i one o mogućem proširenju samoga formata), kao i obično – nemoguće je izbjeći stvarnu dominaciju država „teškaša“. Prije svega onih koje u svojim rukama drže poluge ekonomske i financijske moći, a naravno, i ne manje važno – i one vojne. I tu se, kada je u pitanju BRICS, kao takva država nameće Kina. Ona jedina ima potencijal globalnog financijskog i investicijskog utjecaja, a sve više i vojnog – i to je svima jako dobro znano.
Trenutačno gospodarstva pet članica BRICS-a, koje zajedno imaju više od 40 posto svjetskog stanovništva, čine oko četvrtinu svjetskog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Taj je format usko vezan uz Šangajsku organizaciju (SCO) iako je ona, geografski gledano užeg karaktera tj. obuhvaća 15-ak zemalja isključivo euroazijskog kontinenta. Međutim uloga i ciljevi su im itekako slični – zasebni pol u multipolarnom svijetu, ne nužno usmjeren protiv SAD-a i Zapada, već onaj koji dokazuje da se bez Amerike može – kako to vole naglašavati same ključne zemlje članice.
Proširenje BRICS-a
S obzirom kako proširenje BRICS-a zagovara upravo Peking, u čemu ga Moskva svesrdno podupire, čini se kako bi idući summit na vrhu te grupe država mogao biti vrlo zanimljiv upravo s te pozicije. Naime, taj, kakvim ga mnogi smatraju, glavni konkurent „prozapadnom“ formatu G7 – mogao bi postati još moćniji i utjecajniji – nazvao bih ga i svojevrsnim G11+.
U njemu vrlo važnu ulogu igra i sve snažnija Indija koja ne odstupa od svog tradicionalnog načela balansiranja među ključnim globalnim silnicama što je samo „podvrsta“ ili, preciznije – potvrda njenog samostalnog vođenja politike. Od toga New Delhi sigurno neće odstupiti. On će povlačiti poteze koji će se nekad svidjeti Washingtonu, nekad neće; nekad će se svidjeti Moskvi i Pekingu, nekad neće – ali sigurno nikada neće učiniti ništa što bi bilo protivno indijskim nacionalnim interesima.
Upravo takva strateška politika Indije bila je vidljiva i tijekom jučerašnjeg posjeta indijskog ministra vanjskih poslova Subramanyama Jaishankara Rusiji i u njegovim razgovorima s ruskim kolegom Sergejom Lavrovom. Usprkos snažnim zapadnim proturuskim sankcijama kojima se Indija nije priključila, razgovarali su o razvoju daljnje gospodarske i energetske suradnje. Indija neće uvoditi limite na rusku naftu, razgovaralo se o pitanjima daljnje vojno-tehničke suradnje, uključujući zajedničku proizvodnju suvremenog oružja, itd., itd.
Polarizacija svijeta
S druge strane Washington smatra kako Kina vidi Rusiju kao protutežu Sjedinjenim Državama – što još više ukazuje ne samo na tendenciju, već i na činjenicu o novoj polarizaciji i blokovskoj podjeli svijeta. Tako je na upravo održanom virtualnom sastanku s Washingtonskom skupinom vojnih analitičara zamjenik američkog ministra obrane za politička pitanja Colin Cole kazao kako će kinesko-ruski odnosi će se s vremenom samo produbljivati.
“Stvarno mislim da Kina vidi Rusiju kao protutežu Sjedinjenim Državama i drugim demokracijama, a Rusija nema kamo drugdje” – kazao je Cole. Kao razlog je naveo zapadne proturuske sankcije Prema mišljenju tog službenika Pentagona, ovisnost Rusije o Kini u gospodarskom, tehnološkom i potencijalno vojnom smislu će rasti. Stoga SAD treba očekivati produbljivanje odnosa između Moskve i Pekinga i „skoro prerastanje odnosa iz formalnog partnerstva na razinu vojnog saveza“.
Što donosi budućnost?
Dakle, odgovor na pitanje što je točno BRICS i koja mu je uloga za sada ćemo ipak ostaviti za budućnost. Pri tom smatram kako za definiranje njegove globalne zadaće nisu ključni samo interes i potezi njegovih članica, već u ništa manjoj mjeri i to isto od strane SAD-a.
Želi li Washington suradnju na nekakvim ravnopravnim osnovama ili će težiti konfrontacijskoj politici s ciljem pokušaja sprječavanja rasta utjecaja svojih suparnika na globalnoj razini? Sada je potpuno jasno kako Washington favorizira ovo drugo, što, naravno, ne mora značiti da u tom smislu nisu moguće niti određene prilagodbe vječno pragmatičnih Amerikanaca – ovisno o daljnjem razvoju stanja u po njih pozitivnom odnosno negativnom smjeru.
Naravno, te prilagodbe, ako ih bude (a vjerujem da hoće), bit će privilegij isključivo za SAD ali ne i ostale zemlje članice tzv. kolektivnog Zapada.
One će za bilo kakve privilegije u smislu nastavka određene, po svoje interese bitne suradnje s „nepoćudnim“ državama najprije morati zatražiti, a onda i dobiti dozvolu Washingtona.
Cijena je to koju će morati platiti u ime novostvorenog jedinstva.
Jedinstva u kojem nema previše ravnopravnosti, ma tko god u nešto suprotno uvjeravao.
