18. siječnja 1964. – rođen hrvatski branitelj Vlado Ivčić, poginuo u boju za Trokut kraj Novske 1991.

Ivčić
Foto: Logro, snimka zaslona Radio Samobor, Samoborski muzej, fotomontaža: Narod.hr

Vlado Ivčić rođen je 18. siječnja 1964. godine u Samoboru. Kao hrvatski branitelj preminuo je od posljedica ranjavanja na ratištu kod Novske u jesen 1991.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Roditelji su mu otac Vladimir i majka Barica. Hrvat i katolik, oženjen je bio suprugom Anđelom, otac kćeri Maje i sina Janka. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao profesor elektrotehnike u Srednjoj strukovnoj školi u Samoboru.

Ivčić je također bio predsjednik društva Gradska glazba Samobor i jedan od najistaknutijih svirača. Pripadnik 151. samoborske brigade HV od 18. 09. 1991. godine. Teško je ranjen u akciji oslobađanja mjesta Trokut kod Novske, 29. 10. 1991. godine, te je od posljedica ranjavanja preminuo. Posljednje počivalište nalazi se na mjesnom groblju u Rudama. Nositelj Spomenice Domovinskog rata i odlikovan ordenom Zrinskog i Frankopana. Posmrtno mu je dodijeljen čin satnika 1994., a 1999. g. čin pukovnika, piše logro.hr.

Slava mu i hvala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Njegova je supruga šest mjeseci nakon njegove pogibije napisala ovu potresnu pjesmu:

Bolno sjećanje

Stravičan utorak!

Užasna srijeda!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jezivi četvrtak!

Ti na rodnom pragu.

Bijel!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Miran!

Leden!

Nije istina! Nije istina! Nije istina!

Još prije šest mjeseci i 12 dana

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Smijale su se te modre oči

Na mališane i na mene…

“Vidimo se sutra”, ostalo je

zauvijek u telefonskoj slušalici.

Dogodilo se ono – NIKADA

NIKADA VIŠE…

Kako bi dobro bilo umrijeti ovog proljeća

Jer moju molbu ne sluša nitko

A molim grane da ne cvjetaju tako

raskošno

I molim jorgovane da ne mirišu toliko

I molim ptice da ne pjevaju tako glasno

Kad ljubav moja spava

Kad zauvijek spava…

Kako bi dobro bilo umrijeti ovog proljeća

I među djelićima zvijezda u Svemiru

Potražiti te…

Znam da bih te ponovno prepoznala

Dobro je, tu si!…

A dalje ne može se ni reći ni zapisati…

Kako bi dobro bilo umrijeti ovog proljeća

Ali meni to nije dozvoljeno…

Dva para Tvojih očiju čekaju na me svakoga dana

Dva para Tvojih dragih očiju

Smiješe se i traže da se i ja smijem

Dva para Tvojih modrih očiju

Ne žele gledati moje suze

I zato ću ih gutati i potajno plakati

i ovog proljeća

i svih proljeća

ljeta

jeseni

i zima

koja me još dijele od Tebe

Tvoja Lina

i tvoje dvije Zvjezdice.

Boj za Trokut

29 listopada 1991. godine odigrao se žestoki boj za motel „Trokut“ (Trokut Novska) na novljanskom ratištu koji je obilježio početak operacije “Orkan ’91”. Mjesto „Trokut“ je lokalni naziv za nekadašnji motel koji se i danas, ali u ruševnom stanju, nalazi točno na pola puta između Novske i Lipika. Za vrijeme rata bio je strateški važna lokacija kako za hrvatske, tako i za agresorske srpske snage. S njegovog mjesta nadzirao se cijeli teritorij novljanskog kraja oko Baira, Lovske, Brezovca, te dalje Donjeg Čaglića…

Kako piše Braniteljski portal, operacija je počela u 6 sati ujutro napadom na svim planiranim pravcima napada žestokom topničkom pripremom. Hrvatske su snage na pravcu iznad Novske krenule u dva smjera, jedan je bio prema selu Bair, a drugi prema Trokutu, s tim da se glavnina snaga usmjeravala prema Bairu jer se smatralo da je tamo srpsko uporište najčvršće. Prema motelu „Trokut“ poslane su iz pravca Novog Grabovca 3. đurđevačka bojna 105. bjelovarske brigade, 151. samoborska brigada i zagrebačka dragovoljačka postrojba „Štraseri“ uz pratnju oklopnih vozila. Zadaća im je bila ovladati cestovnim raskrižjem pred motelom probijajući se šumskim putem.

Kiša granata i cestovne barikade

I dok je ostatak snaga uspješno oslobađao Bair, drugi pravac je od početka imao mnogo problema. Napredujući kroz šumu, hrvatske vojnike je usporavala kiša granata, a oklopna vozila teško su se kretala pored cestovnih barikada. U jednom trenutku, oklopnjaci su se razdvojili od glavnine pješaštva i krenuli prema Bairu. Prve izravne borbe dočekale su vojnike na 200 metara od motela u srpskim rovovima, a tada su dobili nešto minobacačke potpore iz Novog Grabovca. Kao zaštitu od paljbe iz motela, hrvatski su vojnici iskoristili masivan partizanski spomenik neposredno uz motel, odnosno betonski zid i grmlje oko spomenika. Na toj poziciji očekivali su pomoć u ljudstvu iz Novog Grabovca i tenkove iz Baira.

Žestina paljbe

Jedan dio đurđevačke bojne upao je u unakrsnu paljbu pa je dio vojnika priskočio u pomoć. U bliskoj borbi posebno se istaknuo Jurica Rešetar koji je sam likvidirao skupinu srpskih vojnika. Kada su ostali vojnici izbili na „Trokut“, našli su se u paklu srpskog naoružanja. Žestina paljbe zaustavila je njihovo daljnje napredovanje. Oko 14 sati počelo se s povlačenjem prema Novom Grabovcu, a „Trokut“ će biti oslobođen tek 19. studenog 1991. godine.

U  boju za „Trokut“ poginulo je 12 heroja – Ivan Rengel, Davor Kelemen, Rajko Turk, Krešimir Purić, Zlatko Šabarić, Zlatko Zubić, Božidar Vlahović, Ivica Šabić, Željko Pulfer, Siniša Lajišić, Tomo Čižmešinki te Vlado Ivčić koji je od posljedica ranjavanja preminuo u Zagrebu.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.