18. studenoga 1999. Hrvatski sabor – proglašenje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara

Dana sjećanja na žrtvu Vukovara
Foto: Fah, Narod.hr; Fotomontaža: Narod.hr

Na današnji dan 18. studenog 1999., neposredno prije prvih izbora na kojima je SDP sa partnerima odnio prvu izbornu pobjedu u samostalnoj Hrvatskoj, Hrvatski sabor je mudro predviđajući nadolazeće pokušaje promjene istine o Domovinskom ratu proglasio 18. studeni „Danom sjećanja na žrtvu Vukovara“.

Ti pokušaji promjene povijesti koju su ljudi, iz netom završenog rata, proživljavali pred svojim očima dolazili su iz dijelova međunarodne zajednice, a osobito iz dijela krugova domaćih političara okupljenih oko ‘crvene koalicije’ i predsjednika Mesića.

Iako su nove vlasti uskoro ukinule mnoge simbole koji su podsjećali hrvatski narod na patničku, ali i ponosnu povijest, jedno im nije pošlo za rukom – narod je zapamtio Vukovar, kako nadahnuti pjesnik reče.

Stoga je ovaj dan, 18. studeni, s vremenom postao mjesto sjećanja, pijeteta i hodočašća koji među Hrvatima zauzima posebno i jedinstveno mjesto u povijesti, te na taj način u tom jednom danu simbolizira cjelokupnost hrvatskog čovjeka i njegove borbe za slobodu i samobitnost. Danas je pred našim očima 18. studeni postao dan koji nikada više nitko i nijedna, ma kakva bila, vlast neće moći izbrisati.

Tako su proročke riječi pjesme Hrvoja Hegedušića „Stoji grad“ postale stvarnost koja traje i trajat će dok je živ jedan Hrvat – „iz krvi i boli niknut će cvijeće, nikada narod zaboravit neće – Vukovar“…

Križni put i Kolona sjećanja – bol koja rađa život

Križni put je uvijek put patnika, i svaki križni put nosi utkanu prvenstveno patnju, koja se može učiniti i nepodnošljivom, ali samo do trenutka kada zasvijetli nada. I vukovarski križni put je takvo mjesto patnje i boli, ali ne i beznađa u očima onih koji se sjećaju neponovljive žrtve grada heroja i njegovih ljudi.

Zašto?

Postoji jedna kratka slika koja daje jasan odgovor na gornje pitanje, a izvađena je iz životne priče Vilima Karlovića, Zagrepčanina koji je proživio pakao Vukovara i srpskih logora. Često je zna ispričati u katoličkim crkvama i na drugim mjestima kao živo svjedočanstvo svog križnog puta čiji je kraj završio u obraćenju Bogu.

Tako Vilim Karlović govori dok je nakon zarobljavanja, mnogobrojnih patnji i tortura od vukovarske bolnice preko Ovčare do Veleprometa sjedio nemoćan gledajući iživljavanja i ubijanja koje su srpske postrojbe provodile nakon okupacije grada, doživio jedan prizor koji nikada neće zaboraviti.

Molitva je bila snaga vukovarskog čovjeka i Hrvata

Sjedeći u Veleprometu sa stotinama drugih ljudi, okružen srpskim vojnicima opijenim (Pirovom) pobjedom, govori da su u jednom trenutku zarobljeni ljudi u iščekivanju mučenja i smrti počeli moliti. Molitva se proširila halom Veleprometa i bila je vapaj upućen Bogu u posljednjim trenucima života pred očekivanom neizvjesnošću trenutka koji dolazi.

Dvojica srpskih vojnika koji su stajali pored Karlovića jedno su vrijeme netremice i šutke promatrali situaciju, a onda se jedan od njih drhtavim glasom obratio drugome riječima: “Pogledaj ih kako se mole, mi ovaj rat ne možemo nikako dobiti.“

To je bila snaga vukovarskog čovjeka i Hrvata, koji se i pred nadolazećom smrti nije prestao nadati i vjerovati, stavljajući svoj život i domovinu u ruke Boga Svemogućeg. Smrt koja ne ubija nadu, ima li veće ljudske žrtve i veće pobjede dobra nad zlom?

Hrvati su dostojanstveno u šutnji odlazili u smrt

„Zapamtite“, svjedoči Karlović, “hrvatski čovjek nije u Vukovaru umirao s proklinjanjem na ustima, s bijesom i nemoći, s vapajima za milost. Ne, ne, iščekujući blisku smrt nakon tromjesečne Kalvarije (Križnog puta), Hrvati su dostojanstveno u šutnji odlazili u smrt, a mnogi su prije smrti molili i prizivali Božje ime na sebe i ubojice.“

Zbog toga je ovogodišnji, i svaki prošli i slijedeći, Križni put i Kolona sjećanja Vukovara obnova uspomene na baš TA događanja iz jeseni 1991., ali i sjećanje na stanje duše hrvatskog čovjeka koji je taj križni put prije 24 godine proživio kao Čovjek-pobjednik.

Osobna, pa i najmanja, žrtva svakog pojedinca iz Vukovara na čast je, dobrobit i uspomenu svakom Hrvatu i svakom čovjeku 24 godine kasnije da i on može baštiniti isti duh sa kojima su oni tada odlazili u smrt. Smrt koja je ustvari istinski život jer prevladava granice i polja koje dijele smrt od života.

Domovinski pijetet

Hrvatski sabor u ožujku 2020. godine donio je Zakon o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta te se otada 18. studeni obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Vukovar je mjesto posebnog domovinskog pijeteta zbog svoje važne uloge i mjesta u povijesti uspostave samostalne, neovisne, suverene i demokratske hrvatske države te predstavlja simbol hrabrosti, žrtve, pobjede i zajedništva u Domovinskom ratu, kao i Škarbnja, koja je jedno od mjesta najvećeg stradanja. Pijetet i sjećanje posvećeni su također i onim žrtvama i stradalnicima Domovinskog rata koji su nestali i čije sudbine su još uvijek nepoznate.

U trajno sjećanje, a posebice sada na dan posvećen njihovoj žrtvi i stradanju, u spomen na njih upalimo svijeće na svojim prozorima i na ulicama.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr