30. obljetnica međunarodnog priznanja RH: Koje su nas sve zemlje priznale u siječnju 1992.?

30. obljetnica međunarodnog priznanja RH
Foto: Ured RH

Obilježavamo 30. obljetnicu međunarodnog priznanja RH. Dan 15. siječnja 1992. bio je dan kada je Hrvatska slavila. Usprkos ratu u kojemu se nalazila, činjenici da je dvije trećine njezina teritorija bilo okupirano od agresorskih snaga (JNA i srpskih postrojbi), razorenosti gradova i sela diljem Hrvatske, neprestanoj opasnosti za sva mjesta koja su se nalazila u blizini linije razgraničenja, činjenici da je toliko Hrvata bilo zarobljeno i nalazilo se u srpskim i crnogorskim koncentracijskim logorima… ipak, događaj koji se zbio na taj dan ulijevao je nadu da stvari ipak mogu krenuti u dobrom smjeru.

Tog je datuma, naime, Hrvatska međunarodno priznata. Priznale su je sve članice tadašnje Europske zajednice, preteče Europske unije, te još niz europskih zemalja. Tadašnje članice EZ-a bile su Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Francuska, Španjolska, Nizozemska, Danska, Belgija, Irska, Luksemburg, Portugal i Grčka. Uz te su zemlje Hrvatsku na današnji dan priznale i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska.

Neprocjenjiva uloga Svete Stolice za međunarodno priznanje Hrvatske 

Treba spomenuti da je svjetska javnost u trenucima početaka hrvatske samostalnosti i velikosrpske agresije bila vrlo nenaklonjena Hrvatskoj. Priznanje je uslijedilo više mjeseci nakon što je Hrvatska proglasila raskid svih državno-pravnih veza sa SFRJ i nakon što su agresorska osvajanja i razaranja doživjela svoj vrhunac.

Do tada su Hrvatsku priznale, uz Sloveniju, koja ni sama tada nije bila priznata, one države koje su također i same još bile tek djelomično priznate (nastale raspadom Sovjetskog saveza) – baltičke države i Ukrajina, te još Island, Vatikan i San Marino. 

Prva općepriznata država koja je priznala Hrvatsku bio je Island, koji je to učinio 19. prosinca 1991. Istog dana je Njemačka objavila priznanje koje je, međutim, trebalo stupiti na snagu 15. siječnja 1992. Neprocjenjivu ulogu za međunarodno priznanje RH imala je Sveta Stolica, koja je još 3. listopada 1991. godine objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju, a priznanje je uslijedilo 13. siječnja. San Marino priznao je Hrvatsku 14. siječnja.

Hrvatski branitelji koji su ovaj datum dočekali u agresorskim logorima, svjedoče kako su mučitelji toga dana bili osobito brutalni u premlaćivanjima. Iako logoraši nisu znali što je točno razlog za takvu brutalnost, pretpostavljali su da je došlo do nekog uspjeha Hrvatske – bilo na bojišnici, bilo na političkom planu. U trenutku kada su doznali što se dogodilo, svjedoče mnogi, sve im je te patnje bilo lakše izdržati.

Dan međunarodnog priznanja bio težak za hrvatske logoraše

“Bjesomučno nas udaraju gumenim palicama i štapovima uz glasno vikanje:
“UZBUNAAAA, UZBUNAAAAA, SVINJE USTAŠKE, MARŠ NAPOLJE …! Ljudi zbog udaraca počinju jaukati, plakati, previjaju se od bolova, jedni drugima pomažemo krpama previti ozlijede koje još krvare, tješimo se i molimo. Sutra ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala međunarodno priznata država, u tome trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili.“, istaknuo je vukovarski branitelj Damir Plavšić u sjećanje na 15. siječanj 1992. i međunarodno priznanje Republike Hrvatske dočekano u logoru.

“Priznanje samostalne Hrvatske pamtit ću do svoga kraja života, kada god 15.1. pogledam na TV kalendaru kako se je slavilo na trgu Bana Jelačića odmah se sjetim Niša i polomljenih kostiju.” – prisjetio se za Narod.hr saborski zastupnik DP-a Stipo Mlinarić Ćipe.

Mlinarić je o tome govorio i na prošlogodišnju obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske.

“Ja ću vam sada reći svoj osobni primjer, pri čemu nisam tu ja u fokusu, nego deseci tisuća ljudi koje je 15. siječnja 1992. dočekao u logorima. Tu su nas doslovce cijelu noć tukli. Tu noć nitko nije oka sklopio. Kad više nisu imali snage da nas tuku, naredili su nam, ja sam bio u Nišu u logoru, da legnemo na pod od pločica, i trčali su preko nas. Pucale su kosti ljudima u Nišu, u Srijemskoj Mitrovici, u logorima u Glini, u Kninu i u Staroj Gradišci. Na desetke tisuća ljudi dočekalo je priznanje po srbijanskim logorima.”

Dr. sc. Ančić: Lobiranje za priznanje RH je prvi samostalni vanjskopolitički potez Njemačke nakon II. svjetskog rata

U prošlogodišnjem razgovoru za Narod.hr dr. sc. Mladen Ančić, profesor na odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru odgovarao je na pitanje koliko je bila presudna aktivnost Vatikana i Njemačke da bi i ostale europske zemlje priznale Hrvatsku.

> Dr. sc. Ančić za Narod.hr: Lobiranje za priznanje RH je prvi samostalni vanjskopolitički potez Njemačke nakon II. svjetskog rata

> (FOTO) Damir Plavšić: ‘Na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, vrela krv vukovarskih branitelja liptala je po podovima koncentracijskog logora u Nišu’

> Važniji datumi za suverenu hrvatsku državu – znate li kada se obilježava koji nacionalni praznik?

Što se tiče Vatikana, papa Wojtyła je imao neporecivi moralni autoritet u tom svijetu koji je proizlazio iz njegove ukupne pozicije i sve što je on govorio je imalo određenu težinu. No, to samo za sebe ne bi bilo dovoljno. Ono što je važno kod uloge Njemačke jest ono što se kod nas često zaboravlja: Njemačko lobiranje za priznanje Hrvatske i Slovenije bio je prvi samostalni vanjskopolitički potez Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. To se kod nas vrlo često zaboravlja.

Njemačka je imala snažne razloge da lobira za priznanje RH

Tzv. jugoslavenska kriza, raspad Jugoslavije je bila situacija u kojoj se Njemačka pojavila kao aktivni sudionik na međunarodnom planu. Do tada je Njemačka gotovo isključivo slušala što su velike sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu govorile. Ovo je bilo prvi put da Njemačka istupa kao samostalni čimbenik na međunarodnoj političkoj pozornici. Prema tome, Mi imamo spomenike Hansu Dietrichu Genscheru, Helmutu Kohlu, imamo stav „Danke Deutschland” u svojoj tradiciji, ali trebalo bi ipak voditi računa da se u tim odnosima u pravilu ne radi nešto iz ljubavi za nekoga, radi se iz vlastitih interesa.

Njemačka je imala vrlo snažne razloge zašto je tako nastupila, a to je bilo: osloboditi se one stigme koja je stajala na Njemačkoj nakon 1945. To je bio pouzdan znak da je Njemačka postala važan čimbenik međunarodnih odnosa. Njemačka je do tada bila „u kazni”. Kad pogledate odnose u Europi sve do tog vremena, njemački političari nisu izražavali svoja stajališta. Sile pobjednice su vladale sve do njemačkog ujedinjenja. Onda su se stvari počele mijenjati, nakon ujedinjenja se Njemačka počela prikazivati kao zemlja koja više nije u kazni.

Nakon 15. siječnja uslijedila i ostala priznanja – Iran i Japan priznali nas u ožujku, SAD u travnju

Nakon 15. siječnja uslijedila su i ostala priznanja: Rusija je Hrvatsku priznala u veljači, Iran i Japan u ožujku, SAD u travnju, a Indija u svibnju…

Dr. sc. Ančića prošle smo godine pitali o tome zašto su nas SAD priznale tek 7. travnja i je li tu igrala ulogu činjenica da američka javnost nije imala jasan uvid što se točno događa na prostoru bivše Jugoslavije.

“Ne, to nema veze s američkom javnošću. To ima veze s odnosima u njihovoj političkoj eliti. Zagovornici Jugoslavije su po inerciji imali jako važnu i veliku ulogu u njihovom političkom životu, u djelovanju te administracije – odlazeće Busheve administracije. Oni koji su imali najveću težinu u tom svijetu su bili Kissinger i njegovi sateliti. Kissinger je zagovarao opstanak Jugoslavije i imao je čak neke vrlo eksplicitne poslovne interese u tome.

Njihova ideja je bila da bi trebalo održavati Jugoslaviju pod svaku cijenu, a to pokazuje i posjet američkog ministra Beckera Jugoslaviji u lipnju 1991. On je javno govorio, a vjerojatno je u razgovorima to još i gore zvučalo, da SAD podržavaju opstanak Jugoslavije i da se uspostavi državna kontrola teritorija svim sredstvima, da se održi Jugoslavija. Dakle, JNA je dobila odriješene ruke da provede agresiju. Taj je postupak sigurno uvelike doprinio razvoju rata kakav je uslijedio od lipnja 1991. do onog trenutka kada su Europljani rekli da će priznati Hrvatsku.” – ističe Ančić.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.