“Događa se da Poljaci osjećaju da, nažalost, nema jedinstvene politike samoga NATO-a. Poljaci SU zahtijevali da ako se takva vojna pomoć pruža ukrajinskoj vojsci, da to onda bude koncipirano kao pomoć NATO saveza. Izgleda da u samom NATO savezu, neovisno o Poljskoj, ne postoji dovoljno jak konsenzus da se to doista i napravi. Poljaci su shvatili da se njih ističe u prvi plan i da to sa sobom donosi jednu sigurnosnu prijetnju”, rekao je Goran Andrijanić, hrvatski novinar u Poljskoj u emisiji Press klub Tihomira Dujmovića na Z1 televiziji.
Goran Andrijanić, Udruga Triju mora, diplomirao je novinarstvo na FPZG i pisao u nizu hrvatskih i poljskih medija. Bio je glavni urednik Bitno.net, izvršni urednik tjednika Fokus i novinar u Jutarnjem listu.
Sada piše za poljski portal Wpolityce.pl i tjednik Sieci. Piše o religiji, politici i popularnoj kulturi. Oženjen, otac troje djece – Antonine, Jana Josipa i Ruže Hanne.
Ukrajinske izbjeglice masovno otišle u Poljsku
Poljska je primila više od milijun i 300 tisuća izbjeglica.
“To je, mislim, više od polovice ukupnog broja izbjeglica koje su u ovome trenutku izbjegle iz Ukrajine. Prema svemu sudeći dosta će tih izbjeglica u Poljskoj i ostati. U Poljskoj je prava eksplozija humanosti. Izvanredno je stanje u kojoj se svi trude, pokušavaju pomoći. Puno Poljaka djeluju samoinicijativno, sami za sebe. Znam nekoliko ljudi iz Varšave koji su sjeli u svoje automobile, otišli na ukrajinsko-poljsku granicu, prihvatili izbjeglice te ih odveli kući u Poljsku. Većina izbjeglica, ako ne i u cijelosti, smještena je u domovima. Koliko će taj model moći potrajati, to treba vidjeti.
Ono što slijedi nakon prve faze solidarnosti koja se probudila, sigurno treba krenuti u neku fazu osmišljavanja pomoći tim ljudima. Tu će država morati, koja je već do sada učinila mnogo, poduzeti još više, u smislu osmišljavanja nekakvih programa. Već su sada donesene neke odluke od onih najtemeljnijih stvari koje se tiču njihovih boravka ovdje, recimo sve će izbjeglice, od 24. veljače kada je počela agresija na Ukrajinu, imati osamnaest mjeseci vize u Poljskoj”, rekao je Goran Andrijanić.
Fake news
Naglasio je da u valu izbjeglica iz Ukrajine nema izbjeglica iz drugih država, na primjer Afganistana, što su prenijeli i mnogo naših medija.
“To je čisti fake news. Ono što je izazvalo zabunu jest da je u prvom valu izbjeglica dosta studenata afričkog i azijskog podrijetla krenulo s izbjeglicama. U Kijevu, koji je poprilično jak grad što se tiče Sveučilišta, bilo je puno stranih studenata. Mjeri se čak u desecima tisuća.
Sveučilišta su bila, što se tiče razine školovanja, jako dobra, a istodobno pristupačna studentima iz država Azije i Afrike. Bilo ih je dosta u Kijevu, na primjer iz Indije. Indijska je vlada zahvalila poljskoj vladi zato što su organizirali kontingent od nekih tri do četiri tisuće indijskih studenata koji su vraćeni kući. Tako da je to čisti fake news koji su čak i neki naši mediji prenijeli”, objasnio je Andrijanić.
Slanje MIG-ova Ukrajini – što to zapravo znači za poljsku sigurnost?
Prokomentirao je i razna nagađanja da je Poljska predložila da donira MiG-ove 29 Ukrajini na način da ih zapravo da SAD-u koji bi ih onda smjestio u bazu u Njemačkoj te bi odande oni poletjeli za pomoć Ukrajini. Zauzvrat bi SAD Poljskoj dao eventualno F16.
“Ima puno kontradiktornih informacija. Krenula je priča o pomoći ukrajinskoj floti MIG-ovima prije 2-3 dana kada su vanjski dužnosnici bili u Poljskoj. Počela je priča o tome da bi Poljaci trebali dati te MIG-ove. S poljske strane počela su se postavljati vrlo razumna pitanja: “Što to zapravo znači za poljsku sigurnost?”, “Kakva su jamstva?” Nema nikakve sumnje da je Poljska pokazala do sada da želi pomoći Ukrajini.
S druge strane, poljska vlada mora voditi računa i o sigurnosti svojih građana. To je ideja koja je krenula od američke administracije. Prva stvar koja je bila problematična u svemu tome jest zašto Poljska daje MIG-ove, a ne neka druga država NATO-a. Zato što su MIG-ovi tip borbenih zrakoplova kojima ukrajinski znaju letjeti. Za F19 i ostale nema osposobljenih pilota koji bi mogli letjeti s njima u ovome trenutku”, rekao je.
SAD gura Poljsku u popriličan rizik
Nakon što je postavljeno to pitanje, ovdje se stekao osjećaj da NATO, konkretnije SAD, lagano gura Poljsku u jednu situaciju koja je popriličan rizik koji je neproporcionalan u odnosu na ostale zapadne saveznike. Nakon sjednice Sigurnosnog vijeća, predsjednika i premijera Poljske te svih drugih čimbenika koji su tamo bili, predložili su da se poljski MIG-ovi prebace do američke vojne baze u Ramstein-Miesenbach u Njemačkoj te da se od tamo prebace do Ukrajine na način na koji je to potreban.
Amerikanci su to odbili, odnosno, rečeno je da taj potez poljska vlada nije iskoordinirala sa SAD-om. Događa se da Poljaci osjećaju da, nažalost, nema jedinstvene politike samoga NATO-a jer ono što su Poljaci zahtijevali jest da ako se takva vojna pomoć pruža ukrajinskoj vojsci, da to onda bude koncipirano kao pomoć NATO saveza. Izgleda da u samom NATO savezu, neovisno o Poljskoj, ne postoji dovoljno jak konsenzus da se to doista i napravi. Poljaci su shvatili da se njih ističe u prvi plan i da to sa sobom donosi jednu sigurnosnu prijetnju jer je Putin već zaprijetio da će takva vrsta pomoći Ukrajini biti sankcionirana”, rekao je Andrijanić.
O takozvanom savezništvu Mađarske i Rusije
Andrijanić je kazao da je ovaj mađarski potez vrlo iznenadio Poljsku.
“Između Poljske i Mađarske postoji jako političko savezništvo, ali se to političko savezništvo prije svega odnosilo na savezništvo u zajedničkom odbijanju pritisaka koje su institucije Europske unije već dulje vrijeme vršile prema vlasti u Budimpešti i Varšavi. Po tim europskim pitanjima, između Mađarske i Poljske postoji potpuno jedinstvo. Što se tiče vanjske politike, geopolitičkog pozicioniranja, to nije stvar samo bilateralnog odnosa Poljske i Mađarske, nego i stvar koja se tiče Višegradske skupine i konteksta geopolitičkog pozicioniranja te Višegradske skupine.
Tamo postoje ozbiljne nesuglasice. Te su se nesuglasice do sada i odražavale na odnos prema Moskvi. Orban s Moskvom već dulje vrijeme surađuje i to je potpuno jasno. On u svemu ovome od te suradnje ne želi odustati. Ovo što sada radi moglo bi se smatrati kao neka vrsta savezništva s Putinom. To su već situacije koje ulaze u nekakva opasna područja. Ono što je vrlo važno jest da između Poljaka i Mađara postoji jedan poseban povijesni odnos koji datira već dulje vrijeme, čini mi se da toga nismo svjesni”, kazao je.
Razmišljanje Poljaka
“To su dva naroda koja su u povijesnom i kulturnom gledištu u jako bliskim osjećajima. Kada razgovaram sa svojim Poljacima i kada govorimo o Orbanu iz neke naše hrvatske perspektive, koja stvara neku određenu podozrivost o njemu, onda mi oni počnu pričati kako je prvo Mađarska 1920., kada su boljševici napali Poljsku, bila jedina koja je pomogla i dopremila oružje do poljskih vojnika. Ili mi pričaju o situaciji iz 1939. kada je Hitler krenuo na Poljsku i kada je htio koristiti Mađarsku kao državu preko koje će napasti. Tadašnji mu je mađarski premijer Pál Teleki rekao da je za svakoga Mađara pitanje časti ne sudjelovati u ratu protiv Poljske. Postavlja se sada pitanje: “U redu, ali mislite li da bi Orban postupio isto na njegovu mjestu?” upitao se Andrijanić.
O stanju u BiH
“Ova ruska agresija na Ukrajinu poprilično je primijenila nekakav odnos snaga u BiH i kontekst rješavanja te krize, pa možda i sada s neke naše hrvatske strane. Ono što je potpuno jasno jest da to više neće biti tako tolerirano. Predsjednik Zoran Milanović ovih je dana izrekao puno, ne mogu upotrijebiti drugačiju riječ – nebuloza. Te nebuloze su, nažalost, došle i ovdje do poljske, pa čak i do ukrajinske javnosti. Rekao je o Miloradu Dodiku da je to čovjek s kojim treba pregovarati. Razumijem da treba pregovarati, ali nisam više siguran da će Milorad Dodik biti tako poželjna ličnost za pregovore kao što je bila prije te ruske agresije na Ukrajinu. Smatram da će se i tu dosta toga promijeniti.
Što će se dalje događati, teško mi je predvidjeti do kraja, ali je svakako tu nekako potpuno jasno da ova agresija uspostavlja novi kontekst međunarodne sigurnosti te da će se mijenjati puno toga. Govoreći o BiH imao bih više povjerenja da je SAD pokazao veću inicijativu u događanju toga problema, ne znam hoće li se to tako i dogoditi jer ono što se u Poljskoj često govori jest da je administracija Joea Bidena, barem je tako bilo zamišljeno na početku, u Njemačkoj vidjela svojeg glavnog saveznika koji bi trebao rješavati sva problematična pitanja u srednjoj Europi, pa čak i na zapadnom Balkanu.
Iskustvo s Putinom i ovime što se sada zbilo je Bidenu, barem se tako činilo na početku, pokazalo da Njemačka ne radi baš tako kako je Washington od nje očekivao. Bilo je nekoliko signala koji su pokazali da je SAD preuzeo stvar u svoje ruke, ali to se opet počinje povlačiti. Njemačka sada ponovno ima inicijativu”, rekao je.
Usporedba srpske i ruske agresije
U zaključku je iznio sličnosti srpske agresije 1990-ih na Hrvatsku te trenutne ruske agresije na Ukrajinu.
“Sličnost je s jedne strane fundamentalne pozicije gdje imamo jedan velikodržavni imperijalizam, s druge strane imamo narod koji se poziva na svoje pravo na samoodređenje. To je temeljna sličnost. Nerazumljivo mi je da u Hrvatskoj ima dosta glasova koji pokazuju razumijevanje prema Putinu, prema zločinima koje radi.
Nerazumljivo mi je prvenstveno u tome – kako vi Hrvati koji ste u jednom trenutku svoje povijesti bili u potpunoj istoj poziciji te suočenosti s imperijalizmom koji želite pregaziti, kako ne razumijete ukrajinsku težnju za slobodom i za vlastitom državom, za vlastitim integritetom? To je ono što je nadbiskup i metropolit Lavova Mieczyslaw Mokrzycki rekao: ukrajinski je narod – narod koji pravo na slobodu. To je pravo koje pripada po svim mogućim zakonima međunarodne zajednice, a da ne govorim o narodnim zakonima i zakonima kršćanskoga morala”, zaključio je Andrijanić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
