“Nisu za nasilje krivi simptomi socijalne patologije, nisu kriva bijeda, siromaštvo, alkoholizam i druge ovisnosti, nedostatak perspektive koji dehumanizira ljude, negativni i agresivni modeli roditeljskog ponašanja koji su, možda, usađeni u neke elemente nekih kultura (o čemu se ne smije pisnuti zbog političke korektnosti), posljedice izolacije pandemije koju živimo, manjkavosti socijalnog sustava (koji se, očito, i ovdje pokazao), mediji poput Večernjeg lista koji promoviraju na svojim stranicama nasilje, seksizam i neodgovorni pristup životu… Ne. (…) Nikol je mrtva zato što smo mi, hrvatski građani, izglasali ustavnu zaštitu tradicionalnog braka.“, tako je Goran Andrijanić, novinar niza hrvatskih i poljskih medija na svom Facebook profilu komentirao članak koji je izašao u Večernjem listu.
U članku objavljenom 10. travnja novinarka Renata Rašović pod naslovom “Veličanje kulta obitelji djeca plaćaju životom: 90% sveg nasilja prema djeci dolazi iz obitelji”, opisuje kako smo “pretvarajući obitelj u kult, ujedno kao i svakom kultu prinijeli i ljudske žrtve održavajući ga”. Osvrće se na slučaj romske djevojčice iz Nove Gradiške koja je preminula od ozljeda za koje se sumnja da joj je nanijela majka te nekoliko drugih slučajeva u kojima su djeca također stradala od vlastitih roditelja, a problem vidi u obitelji. Citirala je i sugovornicu koja kaže kako “apsolutno trebamo iz svojih glava ukloniti postulat da je biološka obitelj najbolja obitelj i najprirodnija obitelj za razvoj djeteta”.
Na članak je reagirao Andrijanić, čiji status prenosimo u cijelosti:
“Večernji je list naslovnicu svoga subotnjeg priloga, inače publicističkog izdanja koje svugdje u svijetu dnevnih listova ima funkciju opinion makinga i promoviranja ozbiljnijih sadržaja, posvetio apsurdnoj i istodobno skandaloznoj tezi po kojoj je za nasilje u hrvatskim domovima kriva tradicionalna definicija obitelji koje su hrvatski građani ustavno zaštitili na referendumu iz 2013.
U rijetko besramnom tekstu koji je potpisala Renata Rašović od prvoga do zadnjeg slova, uporno, ali bez i jednog ozbiljnoga argumenta, razvija se, dakle, teza po kojoj su za ubojstvo male Nikol neizravno krivi svi oni koji su glasali za tu zaštitu, a izravno Željka Markić i udruga U ime obitelji koja je taj referendum organizirala (dobar odvjetnik bi zbog ovoga teksta vjerojatno natjerao Styriju da bankrotira).
Mi Hrvati, dakle, suodgovorni smo za smrt male djevojčice jer vjerujemo u, kako se kaže, „kult obitelji“ (Bože, koji ciničan i grozan termin), jer živimo u kulturi koja i dalje vjeruje u tradicionalnu obitelj kao najbolje okruženje u psihološkom, antropološkom i svakom drugom smislu za odgoj djeteta, jer, eto, „glorificiramo“ obitelj.
Nisu za to nasilje, dakle, krivi simptomi socijalne patologije, nisu kriva bijeda, siromaštvo, alkoholizam i druge ovisnosti, nedostatak perspektive koji dehumanizira ljude, negativni i agresivni modeli roditeljskog ponašanja koji su, možda, usađeni u neke elemente nekih kultura (o čemu se ne smije pisnuti zbog političke korektnosti), posljedice izolacije pandemije koju živimo, manjkavosti socijalnog sustava (koji se, očito, i ovdje pokazao), mediji poput Večernjeg lista koji promoviraju na svojim stranicama nasilje, seksizam i neodgovorni pristup životu…
Ne.
Krivi su oni koji vjeruju kako svako dijete treba oca i majku i kako je to najbolje za njega.
Riječ je, u biti, o onoj istoj tezi koja stoji u temeljnim postavkama Istanbulske konvencije – tradicionalna obitelj, rodni stereotipi, stvaraju nasilje. Treba ih iskorijeniti. Sada tu tezu, eto, imamo razrađenu na stranicama hrvatskih mainstream medija.
Novinarka Rašović kompleksni i teški problem obiteljskog nasilja, dakle, razrješava poput rezanja Gordijskog čvora. Jednom ideološkom i tendencioznom tezom – krivi smo mi Hrvati, što smo takvi kakvi jesmo. Djeca u Hrvatskoj umiru od nasilja jer mi, zatucani kakvi jesmo, „ne shvaćamo što se događa u XXI. stoljeću“.
Pri, čemu, naravno, uopće niti ne pokušava tu tezu prikriti pristupom nekog stručnjaka ili znanstvenika (osim letimičnog spominjanja teze o 90 posto djece zlostavljanih u obitelji bez navođenja izvora). To, naravno, ne iznenađuje, jer nema ozbiljnog stručnjaka iz područja socijalne skrbi ili nekoga srodnoga područja, koji bi pristao podržati takvu tezu.
Ali, zato Rašović temelji tekst na tezama Marka Vučetića, čovjeka koji svoju neuspješnu političku karijeru pokušava izliječiti izbacivanjem parola koje nemaju veze sa stvarnošću, ali su idealni za skandalozne i tendenciozne teze poput ove kakvu Večernji list i njemu slični mediji plasiraju. Teolog koji nije sposoban izreći jednu pozitivnu stvar o Crkvi kojoj pripada i koji je spreman prosipati svoju žuč u svrhu svoje političke promocije – savršen sugovornik za hrvatske medije.
I tako se jedna nevjerojatno važna tema, umjesto konzultiranja kompetentnih i dobronamjernih stručnjaka, prepušta Vučetićevom intelektualnom onaniranju „nad groznim Hrvatima“. Pazite, ne na stranicama nekog srednjoškolskog fanzina, nego na stranicama jednog od dva najčitanija dnevna lista u Hrvatskoj.
Umjesto konstruktivne i argumentirane stručne rasprave, o problemu nasilja u obitelji govori se s pozicije ideoloških i dnevnopolitičkih diskursa. Strašna i precizna slika medijske scene u Hrvata.
I to sve na stranicama dnevnoga lista koji je godinama sebe pozicionirao na području političkoga centra. A sada, zahvaljujući toj tradiciji koju su generacije stvarale, u maniri najbolje idejne mimikrije promovira uz jasnu uredničku potporu najradikalnije progresivističke teze, kojima bi i lijevo-liberalni mediji u ovoj državi pristupali s oprezom.
Nikol je mrtva zato što smo mi, hrvatski građani, izglasali ustavnu zaštitu tradicionalnog braka. Promislite malo nad cijelom monstruoznošću toga koncepta koje nam medij u stranom vlasništvu pokušava usaditi u glavu, misleći, očito, da smo postali, doista, samo jedna „velika, hipnotizirana gomila“. Jesmo li?”
* Goran Andrijanić, Udruga Triju mora, diplomirao je novinarstvo na FPZG i pisao u nizu hrvatskih i poljskih medija. Bio je glavni urednik Bitno.net, izvršni urednik tjednika Fokus i novinar u Jutarnjem listu. Sada piše za poljski portal Wpolityce.pl i tjednik Sieci. Piše o religiji, politici i popularnoj kulturi. Oženjen, otac troje djece – Antonine, Jana Josipa i Ruže Hanne.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
