Prof. Hrabar o posvajanju od strane istospolnih parova: ‘Svako dijete prirodno treba odrastati uz majku i oca’

Prof. Hrabar Foto: Fah/GettyImages (Fotomontaža: Narod.hr)

Predstojnica Katedre za obiteljsko pravo i profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. sc. Dubravka Hrabar u razgovoru za časopis Obnova govorila je o pravnim razlikama između termina brak i obitelj, želji SDP-ove vlasti da uvede pojam homoseksualnog braka u Obiteljski zakon, usvajanju Istanbulske konvencije i spornom nametanju rodne ideologije, zakonskoj regulaciji pobačaja te posvajanju.

Postoji li faktična razlika u pojmu obitelj i pojmu brak i bi li to bilo dobro pravno regulirati u Obiteljskom zakonu?

Pojmovi obitelj i brak pravno su različiti pojmovi. Brak je pravna osnova na kojoj se gradi obitelj, no jednako tako obitelj može nastati i zasnivanjem izvanbračne zajednice. Od prvih međunarodnih ugovora kojima su na općenitoj razini uređeni brak i obitelj, odnosno njihovo zasnivanje, pa sve do novijih europskih dokumenata, razlikuje se pravo na osnivanje obitelji od prava na sklapanje braka. Dakle riječ je o dvama pravima, a nacionalni pravni sustavi odlučuju kojim će mjerama i kroz koje propise detaljnije urediti obitelj odnosno brak. Od pravnog uređenja valja razlikovati naše privatno razmišljanje utemeljeno na emocijama o tome koga sve smatramo članom obitelji. Valja napomenuti da u hrvatskoj lingvistici, ali i pravnome rječniku, postoje u vezi s ovim pitanjem dva, opet različita pojma, a to su obitelj i porodica. Ovo posljednje predstavlja u srodstvu utemeljeno poimanje, poznato još kao svojta, rodbina i sl. I povijesno gledajući, porodice su bile širi pojam i obilježile su povijest i politiku raznih naroda.

Kad smo na području obiteljskoga prava onda moramo znati da je definicija obitelji poželjna iako vrlo riskantan pothvat. Obitelj je teško definirati izvan notornih odnosa kao što su majka-otac-dijete(djeca). Mnoštvo je različitih mogućnosti odnosno osoba tko bi sve mogao tvoriti obitelj. Čini se da je najvažniji kriterij zajedničkog obitavanja (otud i riječ: obitelj) osoba koje su povezane nekom pravnom osnovom, a najčešće je to srodstvo. Zašto je ponekad teško definirati obitelj? Dat ću primjer: majka koja stanuje s kćeri i zetom čine obitelj zato jer su povezani srodstvom (krvnim i tazbinskim) i žive zajedno. No, druga kći te iste majke koja ne živi s njima, pravno ne bi bila obitelj. Razlog zašto bi bilo dobro definirati obitelj jesu učinci i zaštita koju joj obiteljsko pravo pruža. Međutim, postavlja se pitanje možemo li pripadati dvama ili više obitelji? Onoj s roditeljima, onoj s bračnim drugovima, braći i sestrama s kojima više ne živimo … Tu nastaje emocionalno ranjiva situacija, jer mi pod pojmom obitelji uobičajeno smatramo sve osobe koje su nam bliske i koje volimo.

Nerijetko se čuje da se u nabrajanju članova obitelji spominju i kućni ljubimci, a da i žena i muž koji nemaju djece ili su ih djeca napustila, jesu obitelj. Kad bi, pravno gledajući tomu bilo tako, onda bismo imali istoznačnicu pojma brak i obitelj. Pravo se ne može stvarati na osnovi želja i osjećaja. Stoga je važno razlikovati pravnu definiciju od „emocionalne“ kako glede pravnih učinaka, tako i u odnosu na našu psihičku stabilnost. Naime, svatko voli imati obitelj, to je prirodna potreba i možemo se osjećati itekako pogođenima kad pravno svojom obitelji ne bismo smatrali onoga koga volimo. No, to ne može biti pravni „ključ“, jer u pojedinoj situaciji će dovesti do proturječja, pa tako primjera radi svojom obitelji ne bih smatrala sestru s kojom ne živim, a s kojom sam u sudskom sporu, a drugu sestru s kojom isto tako ne živim, ali se slažem, smatrala bih obitelji.

Uvjerena sam da osnovni kriterij mora biti zajedničko obitavanje i/ili srodstvo. Kad postavljate pitanje o poželjnosti pravne regulative, podsjećam da su se prije tri godine kad je nacrt novog Obiteljskog zakona došao pred Vladu RH, našli kvazi-moralisti koji su napadali prijedlog radne skupine koji je određivao da obitelj čine majka, otac i djeca, roditelj koji s djetetom ne živi te drugi srodnici koji zajedno žive, spominjući tragične slučajeve bračnog para koji je izgubio dijete i sličnih slučajeva. Međunarodni dokumenti kad govore o obitelji uvijek spominju djecu. Bez djece nema obitelji. U Obiteljskom zakonu se obitelj spominje nebrojeno puta, a na kraju ne znamo tko čini obitelj. Moj je dojam da su različiti liberalni lobiji „minirali“ takav nacrt iz želje da se istospolno orijentiranim osobama prizna pravo na zasnivanje obitelji (bez obzira na to što ne mogu imati zajedničku djecu). Smatram neozbiljnim i nekonzistentnim da različiti drugi zakoni navode definiciju obitelji, odnosno tko se sve smatra članom obitelji – za primjenu tog zakona, a obiteljsko zakonodavstvo od toga bježi.

Je li SDP-ova vlast želje uvesti pojam homoseksualnog braka u Obiteljski zakon?

Da, to je točno. Spriječio ih je referendum kojim je promijenjen Ustav RH i kojim je brak definiran kao životna zajednica žene i muškarca.

Možete li ukratko nabrojati koje sve mane ima Obiteljski zakon donesen u vrijeme SDP-ove vlasti?

Riječ je o izrazito lošemu zakonu, kako u sadržajnome smislu, tako i u nomotehničkom. On je preobiman, loše sistematiziran, protuustavan, nelogičan, nejasan, kompliciran, nedosljedan, proturječan sam sebi, nepravedan. Nažalost, on je pokazao sav jad „revolucionarnih“ ideja koje nemaju svoj temelj u razumijevanju kulture, pa i pravne, hrvatskoga društva, njezine tradicije i običaja, već je postao konglomerat različitih tobože europskih ideja. Obiteljska su zakonodavstva vrlo specifična za svaku pojedinu zemlju i to je razlog što se o obiteljskome zakonodavstvu ne pregovara prilikom ulaska u članstvo Europske unije. Dakako, postoje pravni instituti koji su istovjetni ili slični, no u mnogome postoje pojedinosti koje razlikuju sjever i jug, istok i zapad Europe, pa tako i svijeta. Zbog činjenice njegove protuustavnosti i eklatantnog kršenja vladavine prava, ovaj je Zakon na ocjeni ustavnosti kod Ustavnoga suda, pa valja pričekati kakva će biti njegova odluka. Moram kazati da ovako loš zakon nisam susrela u svojoj dugogodišnjoj praksi.

Jesu li vam poznate poteškoće primjene u praksi s potonjim zakonom i kako su generalno suci reagirali na taj zakon?

Kad se prvi puta susretnete s ovim Zakonom, bilo da ste student prava, sudac, odvjetnik, socijalni radnik, jedino je pitanje: “tko je ovdje lud?“. Kroz ovih pet godina nisam čula ni od jedne osobe pohvalu na račun tog Obiteljskog zakona. Naši studenti se užasavaju nemogućnosti da ga dokuče, suci se pokušavaju dovinuti kako da ga na dopustiv način zaobiđu, odvjetnici ga smatraju štetnim, a socijalni radnici neprihvatljivim. Dakako, postoje odredbe, a to su većinom one preuzete iz ranijeg Zakona koje se nisu mijenjale i u tome dijelu stojimo koliko-toliko na „čvrstim nogama“. Koliko mi je poznato iz neposrednih kontakata sa sucima, oni priželjkuju donošenje novog zakona koji će biti jasan, koji neće neprestance upućivati s odredbe na odredbu, koji će doista štiti interese djece, koji će riješiti neke dvojbe imovinskopravnih odnosa u braku, koji će riješiti pravne praznine, omogućiti efikasno sudovanje. Vrlo su često praktičari suočeni s rješenjima koja su upravo suprotna onome u što se zakonopisac „zaklinjao“. Naime, sve je vrvjelo od „zaštite interesa djece“ i njegove suvremenosti, da bismo imali zakonske odredbe koje otežavaju pristup sudu, koje omogućuju dugotrajne postupke prvo pred centrom za socijalnu skrb, a potom na sudu, osobito kad je riječ o roditeljskim pravima u odnosu na bitne odluke o djetetu, odvjetnici često pribjegavaju podnošenju privremenih mjera kako bi zaštitili svoje stranke, pa time opterećuju sudove, Zakon nepotrebno apriorno ne vjeruje roditeljima, pa makar oni bili suglasni oko nečega (primjerice raspolaganja dječjom ušteđevinom), a najlošije je, a iz temelja na nov način uređena – roditeljska skrb. Upravo je bolno kako Zakon favorizira samostalnu roditeljsku skrb čim nema dogovora roditelja oko djeteta. Time je najviše naškodio djeci koja gube drugog roditelja iz prisutnosti u svojemu životu, a najčešće su to očevi.

Valja spomenuti i jednu pogubnu novinu, a to je zabrana potpunog lišenja poslovne sposobnosti. Ideja da se time štite osobe od, ja bih to nazvala „lažnog očuvanja njihova dostojanstva“ dovela je do sasvim suprotnih posljedica – osoba koja je teško dementna itekako je izložena riskantnim potezima koji njoj ili njezinoj imovini mogu naškoditi. Suci su se tome dovinuli, pa ne donose rješenje kojim navode da se osobu u potpunosti lišava poslovne sposobnosti, već je liše po principu: 1+1+1+1= sve. Usto, primjerice, zbog loše zakonske stilizacije u pretpostavkama za lišenje poslovne sposobnosti ne biste mogli lišiti poslovne sposobnosti osobu koja zbog duševne bolesti ugrožava svoje susjede ili kolege na poslu.

Je li otac s majkom u problematici skrbi nad djetetom u ravnopravnom položaju u praksi i zakonu?

Promatrano kroz prizmu zakona, žena i muškarac su ravnopravni u svemu, pa tako i kao roditelji u roditeljskoj skrbi. Međutim, kako sam spomenula, očevi mahom prolaze lošije jer u pravilu osobito kod sasvim male djece pristaju na to da dijete živi s majkom, a ako se ne suglase s nekom njezinom idejom, sud majci dosuđuje samostalnu roditeljsku skrb. Možemo zamisliti situaciju kad bi jedan roditelj htio djetetu operirati klempave uši, a drugi smatra da to nije potrebno. Njegovo protivljenje izbacit će ga iz orbite donošenja odluke o zdravlju djeteta.

Možete li ukratko nabrojati koje ste vi izmjene Obiteljskog zakona predlagali?

Radna je skupina kao predložak imala Obiteljski zakon iz 2003. s njegovim kasnijim manjim izmjenama 2007. godine, jer su ga svi praktičari, na temelju anketa koje je relevantno ministarstvo bilo provelo 2010. godine, smatrali dobrim. Mi smo ga htjeli malo osuvremeniti, pa smo tako primjerice predvidjeli obvezu davanja izjave pred javnim bilježnikom o postojanju i prestanku izvanbračne zajednice kako se njezini učinci ne bi protegli i na one koji to ne žele, modificirali smo roditeljsku skrb dajući jednake mogućnosti oboma roditeljima, osuvremeni smo u jednom dijelu odredbe o podrijetlu djeteta u slučaju medicinski potpomognute oplodnje, revidirali smo mjere za zaštitu maloljetne djece u skladu sa zahtjevima psihologa i socijalnih pedagoga, promijenili smo neke odredbe o uzdržavanju i osuvremenili imovinske odnose bračnih drugova. Mnogo je toga napravljeno, stručno i argumentirano. Za svaku odredbu napisali smo valjano obrazloženje zašto ona mora glasiti upravo tako kako glasi.

Je li usvajanje Istanbulske konvencije doprinijelo sprečavanju nasilja nad ženama i je li u toj konvenciji prisutna rodna ideologija?

Istanbulska konvencija po mojemu je mišljenju suvišak u našemu pravnom prostoru i ona je sredstvo za širenje rodne ideologije. Sve kad se u mnoštvu odredaba ne bi ni spominjala rodna ideologija, Konvencija bi imala malen učinak. Rodna je ideologija prisutna, štoviše to je prvi europski dokument koji spominje pojam rodnog, a doista ne vidim smisla da se primjerice u dokumentu koji se bavi nasiljem nad ženama i u obitelji spominje potreba iskorjenjivanja kulturnih običaja i tradicija koji počivaju na „stereotipnim rodnim ulogama“. Vjerujem da je dostatno postaviti si pitanje zašto bismo na tragu Istanbulske konvencije trebali ukinuti našu baštinu u čijim su običajima strogo odvojene ženska i muška uloga (primjerice hvarska uskršnja procesija u kojoj ne sudjeluju žene ili narodna kola s muško-ženskim ulogama i sl.). Riječ je o kulturnome identitetu hrvatskoga naroda koji bi valjda u skladu s idejom Konvencije trebalo zamijeniti s nečim drugim. Isto tako, Konvencija obvezuje države na pouku o rodnoj ideologiji na svim razinama obrazovanja i izvan obrazovnog sustava (spominje sportska, kulturna i slična okruženja, medije, slobodno vrijeme). Dakako, nepotrebno je spominjati da je glede školskog odgoja djece ovakav izričaj u suprotnosti s nekolicinom međunarodnih (pa i europskih) ugovora koji roditeljima jamče pravo da od države traže da njihovoj djeci osigura obrazovanje u skladu s roditeljskim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima.

Sve ono što služi iskorjenjivanju ili barem smanjenju nasilja nad ženama i u obitelji, postojalo je i postoji u hrvatskom zakonodavstvu. Pitanje je samo primjene propisa, usklađivanja sudske prakse, promptnog i preventivnog reagiranja. Držim da je nepotrebno isticati koliko je bilo koji oblik nasilja, bilo koga prema bilo kome – neprihvatljiv i za osudu. No, često se u našemu političkom i šire društvenom prostoru nađe tema na kojoj se grade bodovi, uz obećanja kako će sve jednoga dana biti bolje i drugačije. Stručno gledajući treba napraviti preduvjete da nasilja bude što manje, da bude društveno neprihvatljivo i osuđeno, a ne da nestručne osobe s javne scene pune medije svojim izjavama i diktiraju javne politike. Stvarne podatke o broju nasilja nad ženama nisam popratila od donošenja Istanbulske konvencije, no dojam je da ono nije smanjeno, naprotiv, čini se da je nasilja još više. Tomu su vjerojatno uzroci ne to što je Konvencija ratificirana, već što se ne bavimo uzrocima nasilja. Koliko smo mogli svojedobno pročitati neke podatke u susjednim zemljama, ta brojka se nije smanjila usvajanjem Istanbulske konvencije. Ako je vjerovati podatcima koje iznose neki mediji, osim što je u sigurnim kućama sve manje mjesta, u 2019. godini je ubijeno 13 žena, pet više nego 2018. Vjerojatno je i broj nasilja nad ženama i u obitelji koji ne završi smrću isto tako u porastu. Zamjeram što Istanbulska konvencija pretjerano proširuje utjecaj nevladinih organizacija i udruga civilnoga društva u odnosu na ulogu države, kojoj pak nameće odgovornost za nečinjenje i propuste čime se stvara paralelni sustav.

Kakva je kod nas praksa u procesu posvajanja djeteta i jeste li za to da dijete posvajaju istospolni parovi?

Posvojenje djeteta vrlo je human institut kojim se zbrinjava dijete bez ikakve ili odgovarajuće skrbi bioloških roditelja. Već godinama svjedočimo gomilanju predmeta/zahtjeva za posvojenje, pritisku potencijalnih posvojitelja i istodobno velikom broju djece koja ne odrastaju u obitelji mame i tate, već u domovima za djecu, u dječjim SOS selima i udomiteljskim obiteljima. Već godinama imamo između 6 i 9 parova na jedno dijete dostupno za posvajanje. Dakle, oni žele posvojiti dijete, no sustav im to onemogućuje. Viđenja rješenja problema su različita, a osobno držim da bi nadležno ministarstvo trebalo dati jasan nalog da se predmeti riješe ili adaktiraju. Jer vrijeme neumitno prolazi, djeca odrastajući izvan obitelji sve su manje zanimljiva da budu posvojena i tako osuđena na djetinjstvo bez majke i oca. Osobno sam protiv toga da dijete posvajaju istospolni parovi i u tome nisam usamljena, naprotiv mnogi tako razmišljaju. Štoviše, mišljenja sam da svako dijete prirodno treba odrastati uz majku i oca, roditelje s kojima će se identificirati po biološkoj, a ne rodnoj pripadnosti, jer svatko od nas nešto je naučio i dobio od oca, a nešto od majke. Svatko od njih ima svoju prirodnu ulogu u razvoju djeteta. Držim da nije korektno govoriti o tome da u Hrvatskoj još nije sazrelo vrijeme za posvojenje djece od strane istospolnih parova i da djeca „trunu u domovima“. Ne vidim što bi se to u razvojnoj psihologiji i biologiji trebalo promijeniti što bi utjecalo na „sazrijevanje u vremenu“. Upiranje u činjenicu da djeca odrastaju u domovima, uvreda je za svu onu brojnu djecu kojima je dječji dom bio dom i sigurnost i koja su odrasla uz veliko zalaganje i ljubav domskim djelatnika, i postala zdravi i uspješni članovi društva. Domova je uvijek bilo i bit će, problem je što se ne poduzima dovoljno da dijete što kraće vrijeme u njemu provede i na što kvalitetniji način.

Smatrate li da je u obitelj kao temeljna jedinica društva danas na Zapadu u krizi, posebice obitelji s više članova djece, i mogu li tu zakonske intervencije uopće pomoći u očuvanju kohezije obitelji?

Ponajprije bih rekla kako postoji sustavna promidžba negativne predodžbe obitelji kao nečega što je u krizi, što se raspada, što nam više nije potrebno. Podatci iz različitih istraživanja govore upravo suprotno – o obitelji kao najvažnijoj europskoj vrijednosti. Prije bi se moglo reći da je zbog načina života i rada obitelji sve teže, no da mladi ljudi ne odustaju od obitelji. Valjalo bi, što zbog demografske situacije, što zbog prosperiteta društva, u Hrvatskoj poslušati demografe i poraditi na pomoći obitelji, jer demografi imaju modele za to. Kohezija u obitelji je smisao njezina postojanja; ne stvaramo je da bismo se udaljili jedni od drugih, da bismo se svađali, podmetali si, ne voljeli se. Naprotiv, obitelj stvaramo da bismo bili sretniji i ispunjeniji, kad je to moguće. Obitelji s više djece je premalo i to nije dobro, no ako fokus maknemo s materijalnoga i usidrimo ga u emocijama, onda ćemo vidjeti da nijedna majka nikada nije rekla kako joj je žao što ima troje, četvero, petoro djece. Naprotiv, često čujemo kako žene i muškarci kažu kako im je žao što nisu imali još barem jedno dijete više.

Premda je to zasad izvan domene Obiteljskog zakona kakav je vaš stav prema zakonskoj regulaciji pobačaja?

Zakonska regulacija pobačaja je važno pitanje. Pitanje namjernog, induciranog pobačaja vrlo je delikatno pitanje, prožeto etičkim, zdravstvenim, pravnim aspektima. Da je jednostavno – već bi odavno bilo riješeno na zadovoljstvo sviju. Zakonsko rješenje mora težiti uravnoteženju interesa žene, muškarca i nerođenog djeteta. U tome trokutu interesa itekako je važna uloga države da pomogne ženi da na svijet donese dijete, važno je shvatiti da trudna žena ne može isticati svoja reproduktivna prava u trenutku kad pod srcem nosi drugo biće, i pravno gledajući valja uvažiti postulat da sučeljavanje dvaju neistovrsnih prava (na slobodu raspolaganja svojim tijelom od strane žene i djetetova prava na život) nije prihvatljivo. Svjedoci smo sve većih znanstvenih spoznaja i dokaza o početku ljudskog života i obrani tog prava nerođenog djeteta, ali i istodobnog jačanja liberalističkih i nerijetko ultra-feminističkih pristupa koji traže apsolutnu slobodu žene. Zagovornici su na bojnome polju, kako će bitka završiti – teško je reći, jer znanstvene istine idu u prilog nerođenom djetetu, a građanske slobode u prilog ženi.

> Dr. Markić: Tužno je gledati na što je Plenković sveo HDZ, stranku koja je 2013. podržala referendum o braku

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr