Premda su izbori gotovi, i na njima je Hrvatska izabrala svog petog po redu predsjednika – bivšeg predsjednika Vlade i SDP-a Zorana Milanovića – „katolička“ se scena, sudeći barem po raspravama na društvenim mrežama, s tom jednostavnom činjenicom poprilično teško miri. Pritom, začudo, u središtu pozornosti tih burnih rasprava i nije toliko žal zbog Milanovićeve pobjede, koliko traženje „krivaca“ za činjenicu što u prvome krugu ta, stvarna ili, možda, tek imaginarna „katolička Hrvatska“ nije izabrala Miroslava Škoru u prvom ili Kolindu Grabar Kitarović kao, kako se to proteklih tjedana tako učestalo ponavljalo, „manje zlo“ drugoga kruga. Mi se ovdje, međutim, uopće ne kanimo baviti ocjenama ovoga ili onoga kandidata, njihovim vrednovanjima ili uspoređivanjima, nego svoj pogled upravljamo mogućim poukama za budućnost. Jer, zagrebe li se dublje u sadržaj svih tih rasprava, stavova i događaja koji su obilježavali protekle tjedne i mjesece predizborne kampanje, stvarni bi vjernici, katolici – i to kako laici, tako i svećenici i (nad)biskupi – iz njih mogli i štošta naučiti!, piše Anto Mikić novi glavni urednik portala Bitno.net u kolumni koju djelomice prenosimo.
(…)
Drugi bitan „signal“ kojega se dade iščitati iz minule kampanje jest to kako, u pogledu donošenja političkih procjena i odluka, vjernici laici sve manje uvažavaju neizravne „signale“ koji im dolaze (ili barem oni to tako doživljavaju) sa službenih crkvenih adresa – Kaptolâ i pojedinih (polu)službenih crkvenih medija. Ovoga su se puta, što predstavlja i svojevrsni presedan, mnogi od njih na te „signale“ ne samo očito oglušili, nego im se i glasno suprotstavili! Barem ako ćemo suditi po, često i srditim, komentarima koje su ispod tih „signala“ ostavljali, kad su oni bili objavljivani na društvenim mrežama.
Doduše, ponekad je bilo teško prosuditi tko od srditih komentatora želi istinski i dobronamjerno zaštititi „službenu“ Crkvu od njene instrumentalizacije na strani aktualne vlasti i uplitanja u sasvim „ovosvjetske“ političke procese, a tko se od njih naprosto ljuti što „službena Crkva“ nije stala na stranu „njihovog“ kandidata. Ukoliko je posrijedi ono prvo, riječ je o procesu kojega možemo pozdraviti i koji bi, kolikogod za neke i bolno neugodan bio, dugoročno mogao itekako koristiti Crkvi i njenom izvornom poslanju. Osobito ukoliko crkveni pastiri iz tih procesa zaključe kako na izgradnji Kraljevstva Božjeg i na ovome svijetu puno više mogu utjecati jačom aktivnošću na području koje im jest vlastito – evangelizacijom, ispravnim formiranjem savjesti vjernika u skladu s crkvenim naukom i još zauzetijim svjedočenjem kršćanskih vrednota – nego pukim slanjem neizravnih političkih poruka „između redaka“ svojih nagovora i prigodničarskih čestitki. I taj proces, doduše, sa sobom nosi i nemale opasnosti, osobito ukoliko bi se „pukotina“ koju uočavamo u političkim procjenama dijela hijerarhije s jedne i dijela vjerničke javnosti s druge strane pretvorila u provaliju koja bi ugrozila crkveno, vjersko jedinstvo vjernika i pastira. Te bi opasnosti, kako nam se čini, sve više morali postajati svjesni crkveni akteri na svim stranama.
I, za sam kraj, rado ćemo istaknuti i jedan pozitivan fenomen kojega smo u noći proglašenja izbornoga pobjednika uočili. I jedan i drugi kandidat, i „pobjednik“ i „poražena“, vrlo su jasno stali u obranu digniteta svog političkog suparnika pred onim svojim simpatizerima koji su ih, na sam spomen njihovoga imena, krenuli izviždavati. Kandidati su se tu pokazali kudikamo zrelijima od dijela svojih „navijača“ koji, ušančeni u svoje rovove, s druge strane političkoga spektra ne vide tek političke i(li) svjetonazorske suparnike, s kojima dijele i trebaju dijeliti istu ovu zemlju koja nam je povjerena, nego tek „neprijatelje“ koje po svaku cijenu treba poraziti i poniziti. Kandidati su tu pokazali ne samo zrelost i odgovornost, nego i posvjedočili općeljudske, pa i kršćanske vrijednosti, koje u drugome ne vide „neprijatelja“, nego čovjeka, brata/sestru, s jednakim dostojanstvom.
Ukoliko budući hrvatski predsjednik, voljom (relativne) većine hrvatskih građana (među kojima je, nesumnjivo, bilo i vjernika) izabrani Zoran Milanović takvu praksu nastavi, te pokaže spremnost braniti prava i ljudsko dostojanstvo svih hrvatskih građana te bude u službi općega dobra svjestan da, kako je i sam više puta kazao, u ovoj zemlji žive različiti ljudi s različitim osobnim i obiteljskim sudbinama i svjetonazorima, ne sumnjamo da će u tome moći računati i na otvorenost i suradnju i vjerničkog dijela hrvatskoga društva. Mi mu to od srca zaželimo i za to, zauzeto, i Boga molimo!, zaključuje Anto Mikić na Bitno.net.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Bitno.net.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
