Barbara Jonjić: Grad u Hrvackoj, vrlo daleko, tamo di van komunizam još nije pa’…

Kad zineš kako si za Hrvacku i Krista
A protiv komunista
Ljudi te isto zeru čudno gledaju
Dašta
Vidiš kako se pitaju
Na čemu je ova
Šta ona ide
E
Ne sikira to mene baš prikoviše
To van je moj slogan cili život
Rimuje se Bogu vala
Kršćanski bi ga isto tribalo zeru priportat
Ae
Bi
Protiv komunizma a ne komunista
Davno je to meni jedan rodjeni reka’
Al’ eto rima to ne trpi
Slogan je tuten
Ljudi ti se smiju
I iđemo pomalako dalje

Selo se pita
Di ona vidi komunizam?
Di ona vidi komuniste?
Rada bi ti selo reć’ kako si paranojična
Kako izmišljaš i projiciraš
Dašta
Ti koja ljude diliš na one kojima je Juga dala sve
Pa i gracki stan
I na one kojima je uzela sve
Baš sve
Osim duše
I snova

Nu, manita si ćerce
Spora tuten nema
Sve dok ne zalipi ljude po srid čela Rećemo
Nešto vrlo veliko
Zalipi njizi rećemo
Cili, oveći
Crljeni grad

Rijeka
Tak’o mu ime
Dekeko

Grad u Hrvackoj
A taj grad zaprave

Tamo daleko

Vrlo daleko
Tamo di van komunizam još nije pa’
Tamo di se još viju komunistički barjaci
Pivaju komunističke pisme
I pozdravljaju se između sebe su
Drugovi i drugarice
A mlade skojevke i afežeovke
Veličaju zločinca Titu
Njijovu ljubičicu bilu

Biraju komuniste
A čitaju Vedranu Rudan
Onu koja jednostavno ne mere nikako napisat pet riči a da čet’ri nisu vulgarizmi
Ne mere
Trsi se ona junački
Zadala se
Al’ ne iđe je
Školovana žena
Al’ brez ‘sovanja i nabrajanja spolni’ organa nju ne iđe rađa
Pa čitaš i rumen te oblije
Zacrljene ti se obrazi
Svake ture
A čitaš čisto
Da vidiš doklen je ove ture došla
Jerbo i ona kraja mora imat’
Čak i ona
Ona koja brez da trepne
Vridja na najgadljivije načine branitelje Pratre
Naše časne i Hrvate
Ono šta ta napiše, petn’est ljudi ni u najvećoj svađi ne bi bilo sposobno smislit’
I reć’
A ona napiše trkomice sama
Žena je načisto akumulacijsko jezero mržnje na sve hrvacko i katoličko ikad
A jezero puca po šavovin ovi’ dana
Je, puca
Neka ona mržnju odliva na sto strana
U stotine prokopani kanala

Nu
A zašto puca po šavovin?
Zato što se biće cili svoj ner’ozni život
Diže na livu nogu
E
Svaki dan
Cili život
Neka ima i desnu nogu
Njoj desna garant služi samo poradi simetrije
I estetike

Jugovići ciloga regijona Vedru vrlo volu
Vrlo
Od Vardara po do Triglava
Svi nju Jugovići volu
I ona vrlo voli novu vlast u komunističkome gradu
Novu a ujedno i staru vlast

Vrlo se fali sunjon
Piše ona lipo kako je njezina vlast ona prava gospocka
Svicka
Kako njezini nisu seljačine i primitivci k’o rećemo Kerum i Bandić
E
Dodje čoviku pravo se zamislit’ nada tin

Nije mala stvar kad te primitivcon nazove žena koja brez da trepne rećemo pratre zove silovateljima dice i koza
E
Ulaje ti žena koju potraju s televizije poradi teški riči na račun Židova baš na dan kad se obilježava sićanje na Holokaust
Tak’a ti ulaje
I naziva te fašiston
To je vrlo uvridito od Vedre crljene

Čudna je ona crljena
Vrlo ne voli priprost puk
Ni proleterijat
Vrlo se busa u kulturna, školovana prsa
I elitnu ekipu
Puna joj usta kazališta i muzeja

Nu
Ima van to logike
Ovi crljeni u Rijeki
Oni su van priživili atomski rat svoga komunizma
Jesu
Krajen osandeseti njima van je bijo
Pravi pravcati
Atomski rat
E
A oni priživili čudon
Opstali
Jerbo su trkomice, priko noći mutirali
Je
Vedra je pravi dokaz te mutacije
Koje
Ruku na srce ima i po mome selu
E
Ona je dokaz

Nit’ je bila
Nit’ je ljubičica

A sve redon obraze
Obli svojon crljenon bojon
E
‘Oće to nove, čudne
Mutirane crljene