To da se frakcija Domovinskog pokreta nazvala isto kao što se već zove zagrebačka udruga za afirmaciju „kreativnog umjetničkog i queer izražavanja“, kako piše na njihovoj stranici, ubraja se u najneobičnije gafove hrvatske politike. No, gotovo isto, piše Boris Beck za Večernji list.
Mario Radić nazvao je svoju stranku DOMiNO, kao skraćenicu za Dom i nacionalno okupljanje. A udruga je jednostavno DOMINO, nazvana pretpostavljam po seksualnoj igri dominacije i podložnosti.
Ali to malo slovo i, bojim se, premalena je razlika za antagonističke programe: s jedne strane nacija, obitelj i ćudoređe, a s druge internacionalnost, pojedinac i hedonizam. U vukovarskoj stranci žele okupiti zdrave snage koje će ojačati duh i tijelo naroda, a u Zagrebu žele ohrabriti ljude da se svojim tijelima služe slobodno, bez obzira na naslijeđene vrijednosti i moral.
Po ciljevima suprotni, po žudnji isti: i jedni i drugi sanjaju dominaciju.
Izgubljenost Domovinskog pokreta
Ako Radić nije bio svjestan te podudarnosti, znači da zadnjih dvadeset godina nije pratio
društvena i kulturna zbivanja u glavnom gradu, što je sasvim u skladu s općenitim nesnalaženjem te stranke u Zagrebu.
Izgubljenost Domovinskog pokreta u pregovorima s HDZ-om izgledala je kao politička epizoda humoristične serije Stipe u gostima. Dobroćudni i lakovjerni provincijalac
stiže u metropolu, da bi ga tamo velegradski lisci očerupali i narugali mu se.
Držićeva Novela od Stanca, u kojem se dubrovački fakini sprdaju s prostodušnim seljakom, iako pohlepnim i požudnim, ostvarila se i s vukovarskim saborskim avanturistima. A sad je dobila novi nastavak.
Jer podsvijest je vrag. I ne možemo se ne nasmijati na ovu komediju zabuna. Nazvati
domoljubnu stranku Domino, isto je kao da mladu momčad Dinama nazovete Hajduk, a vojarnu HV-a imenujete po popu Đujiću.
Muškarci koji vole druge muškarce
Odakle raskolnicima iz Domovinskog pokreta ime udruge koja potiče muško-mušku žudnju? Pa odatle što se i hrvatska politika sastoji uglavnom od muškaraca koji se vole nadmetati s drugim muškarcima kojemu je duži, i koji može pišati dalje i po više ljudi (nije li proljetos Peđa Grbin rekao da su se ustavni suci „popišali na sve nas“, to jest njih).
A muškarci koji vole druge muškarce ne trebaju žene za one stvari (to jest politiku). I zato ih vrijeđaju i u Saboru i u zagrebačkoj Skupštini. I nekako prirodno teže politici „čvrste ruke“, po mogućnosti desnice. Ili, kako je to Radić formulirao, čeznu za „domovinom u kojoj vladaju red, zakonitost i pravda.“
Radićevo neznanje da postoji udruga Domino zapravo je njegov politički stav – baš me briga za zagrebačku Sodomu i Gomoru, mi ćemo donijeti „lavinu dalekosežnih pozitivnih učinaka za hrvatski narod i Hrvatsku“. To jest, izazvat će „lančani efekt“.
Očaranost domino-efektom vrsta je fetišizma
Radić misli na onu igru kada složite bezbroj domino pločica i onda ih redom srušite, lagano kucnuvši tek prvu. Očaranost domino-efektom vrsta je fetišizma, u kojem nasladu doživljavate u rušilačkom činu, a analogiju orgazma u trenu kad su sve pločice pale.
Taj fetišizam sličan je žudnji za eksplozijama, u bezazlenom smislu kad prstima gnječite mjehuriće na kovertama, a u opasnom kad podmećete bombe. U politici otkriva veliku naivnost jer sanjarite o tome da ćete uz mali napor srušiti ustaljeni poredak, i na njegovim zgarištima stvoriti novi.
„Kada jednom postavimo pravi temelj…“, tim riječima počinje bajka koju priča Radić svojim glasačima. O, jadna moja DOMomovINO.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
