Karl Kastner i Herman Öhler prvi su u Srednjoj Europi uveli katalošku prodaju i fiksne cijene. U Grazu su u 19. stoljeću otvorili prvu robnu kuću u Austro-Ugarskoj, za koju su im bečki arhitekti Fellner i Helmer projektirali veliku i bogato ukrašenu dvoranu sa staklenim svodom, a imala je ventilaciju, pneumatsku poštu, kavanu s glazbom te dva lifta od mesinga i brušena stakla, s pravim crnim liftbojem. Ali bili su Židovi. Kad je došao nacizam, njihovi sinovi Franz Öhler te Richard i Albert Kastner prenose tvrtku na svoje zetove Arijce, i bježe u Zagreb, gdje je im je od 1879. uspješno poslovala jedina filijala. Budu uhićeni, a Öhler čak otpremljen u konclogor Buchenwald, gdje je, doduše, doživio oslobođenje 1945, ali je preminuo ubrzo nakon toga, piše Boris Beck za Večernji list.
U NDH su im robnu kuću u Ilici preimenovali u Kastner & Grgić, da bi Božić 1945. dočekala kao Narodni magazin. Pošto je socijalizam omekšao, depresivno ime je skraćeno u Na-ma, a poduzeće je do 70-ih otvorilo još 16 podružnica, od kojih postoje još samo dvije: osim kuće-majke u Ilici, ona na Kvaternikovu trgu u Zagrebu.
Veselje zbog zaštite Name u Ilici nema pokrića
Za to je vrijeme Kastner & Öhler u Grazu cvao. Secesijska zgrada u Sackstrasse, koju su projektirali tvorci zagrebačkog kazališta, stradala je u bombardiranju, ali ju je treći naraštaj vlasnika obnovio i uveo prve pokretne stepenice u Štajerskoj. Specijalizirali su se za modu, potrepštine za kućanstvo, igračke i parfeme. Otvorili su širom Austrije još dvanaest svojih trgovina, a od 1991. imaju i brand Gigasport s nizom vlastitih dućana. Za razliku od turobne i ofucane Name, gdje eskalatori bolno cvile, robna kuća u Grazu zrači profinjenošću, svjetlo je toplo i ugodno, a robe nema previše, ali je ekskluzivna. Ondje se nalaze najpoznatije robne marke, ukusno raspoređene i izložene, na prvom katu imaju šampanjski bar, a u modernoj dogradnji na vrhu restoran s panoramskim pogledom.
>Boris Beck: Jugoslavija na kraju svog puta
Ima možda kod mene rodijačke pristranosti jer su stari Karl i Herman iz istog dalekog Troppaua kao i moji Beckovi; odlazak u Kastneler, kako se robna kuća kolokvijalno zove, bio je važan događaj mog djetinjstva i još negdje čuvam žutu vrećicu s crnim lavom, njihovim starim logom; i, da, knjižurde nosam po svijetu u kožnoj taški koju mi je supruga kupila baš kod Kastnera & Öhlera u Grazu. To su moje predrasude i navike, ali nepobitno vidim da veselje zbog zaštite Name u Ilici nema pokrića. Tamo nema ničega od onoga što je robna kuća bila, a nema ni izgleda da će biti. Ona je degenerirani socijalistički magazin, upropašten u hrvatskoj pretvorbi, u koji idemo po ono što više ne prodaje nitko drugi: lastike, gumbe, rajsfršluse i partfiše.
Okrutan eksperiment
Čak i da dovedemo gospodu Kastnere i Öhlere ovamo, da im se duboko ispričamo i ponizno vratimo ključeve iličke zgrade, sumnjam da bi mogli učiniti čudo i vratiti izgubljeni sjaj. Jedno je držati ekskluzivnu robnu kuću u Grazu, glavnom gradu Štajerske, čiji je BDP po glavi stanovnika 41.000 eura, 2,5 puta više nego u Hrvatskoj, i čije je središte stavljeno pod zaštitu UNESCO-a, što privlači drugačije i bolje turiste nego Zagreb sa svojim vašarima, drvenjarama i pečenjarama. Propali gradovi ne mogu imati prestižne robne kuće, kao što pokazuje slučaj Trsta, iz kojeg je nestala Standa, a Upim izgleda kao Hrelić.
Kastner & Öhler u Grazu i Zagrebu su poput onih blizanaca koje je život razdvojio pa znanstvenici na njima proučavaju koliko okolina utječe na gensko naslijeđe. Ni najveći neprijatelj socijalizma i hrvatske države ne bi mogao smisliti tako okrutan eksperiment. Slučaj Name je nepobitno dokazao da naše ekonomske i političke inovacije, uz endemsku korupciju, bezakonje, nered i nerad, moraju upropastiti sve što u normalnim zemljama uspješno napreduje.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
