Zbog čega je smrtno stradao ljeta 2020. Rajko Dujmić? Zbog premalog radijusa zavoja! Da je zavoj bio manje oštar, prošao bi ga i ne bi se smandrljao u ponor na onoj strmoj i nepreglednoj šumskoj cesti u Gorskom kotaru, piše Boris Beck.
Nostalgija za modernom
Na njega sam pomislio dok sam gledao prvu epizodu dokumentarno-putopisnog serijala o Jadranskoj magistrali, simpatične i pričljive Andree Buče. Nostalgični niz HTV-a započeli su Betonski spavači, serija posvećena armiranim jugoslavenskim monstrumima, a potom smo odgledali i seriju oca i sina Merlića nazvanu Moderna vremena, o komunističkom produkt-dizajnu – da bismo sada bili izvedeni na sunce i svjež zrak, dok jurimo tom najspektakularnijom socijalističkom prometnicom.
Betonske spavače je ubio svojom dosadnom i patetičnom naracijom arhitekt Maroje Mrduljaš, Dubravko Merlić je decentno i dobro pripremljen održavao interes publike za starim stolcima, tanjurima i bojlerima, a Buča je pomalo euforično jurnula opijena mirisom mora i soli. Razumijem je! Izgradnja te ceste omogućila je ne samo dolazak Hrvata na more, nego i stranaca, te mnogo toga promijenila.
Žabarima je otvorila bajkovitu zemlju Ljeta, bajku zabave, gradela, galebarenja, bevande, klapa, fjake i zvizdana, kakva nije ondje nikada postojala, nego su je izmislili baš za furešte. Domaćima je donijela toliko deviza da ni do danas nisu saznali što bi s njima, i pretvorila ih od težaka, mornara i ribara u iznajmljivače, sa svim dobrom i zlom što taj položaj nosi. Magistrala nije obična cesta, ona je naša autostrada u Oz izležavanja i partijanja za jedne i rentijerstva i cimerfraja za druge, iz kojeg se još nitko nije vratio.
Tamna strana ceste
No ona je i cesta smrti, što je Buča izbjegla spomenuti na početku svoje Odiseje. A mogla je. Anto Ravlić, glavni urednik Žmigavca, lista riječkog Autokluba, rekao joj je da se na novom autoputu Zagreb-Rijeka gine pet puta manje nego na staroj cesti – no to joj nije bila zanimljiva tema. Jedino je od ponosnog vlasnika oldtimera, koji ima i oldtimersko ime i prezime, Sergio Vosilla, izmamila komentar da su nekad auti bili lošiji, ali se vozilo sporije.
Našem ponosu više odgovara da se o Jadranskoj magistrali govori kao o jednoj od najljepših cesta na svijetu, nego kao o jednoj od najopasnijih. No nijedna se cesta ne sastoji od čarolije, nego od pravaca i kružnica. I što su te kružnice veće, i što su dalje jedna od druge, to će cesta biti sigurnija, a što su zavoji oštriji i brže slijede jedan za drugim, opasnija je – a magistrala se sastoji skoro isključivo od zavoja, zavoja i zavoja. Nije to volja Božja, nego odluka inženjera.
Sistemska greška Jugoslavije
Veći radijusi zahtijevaju više iskopa i nasipa, koje radnička država nije mogla platiti, i zato su zavoji tako oštri i naslagani jedan na drugi. Inženjeri su znali što znači smanjiti radijus zavoja na 100, 80 ili samo 60 metara – svaki metar uštede znači točno proračunljiv utrošak ljudskih života po godini i milijunu automobila. Jadranska magistrala je proračunata pista smrti jer je sistem bio neuspješan, i nije bio u stanju načiniti cestu sigurnu za svoje građane.
Jugoslavija je sama proždrla svoju dizajnersku djecu jer je ekonomski skrahirala i nije im omogućila da budu dio svijeta. Betonski spavači su priča o megalomaniji: Velesajam je trebao biti gospodarsko stjecište Istoka, Zapada i Juga, i kao takav propao je još 70-ih; spomenik na Petrovoj gori je ružan i neupotrebljiv; Brodarski institut je bio servis neodrživog militarizma. Na tolike se ludosti razbacivala lova, samo se na Jadranskoj magistrali uštedjelo. Ima sjajne vizure, ali ne vidite ih jer povraćate.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
