Čini se da su na svakoj maturi najveći problem ispiti iz hrvatskog. Godine 2019. prepričavalo se pitanje: “Po kojoj se osobini lijeva ruka razlikuje od desne?” Radilo se o rukama iz pjesme “Rastanak sa sobom” Slavka Mihalića, a točan je odgovor bio pod C, lijeva je bila maštovitija. Godine 2013. trebalo je pogoditi od čega je umrla Mica Trebarčeva iz “Povratka Filipa Latinovicza” koja si je srpom prerezala pupak i nakon toga se “zapalila sva i umrla u najvećim mukama” – točan odgovor bio je da je umrla od upale, naravno, nije izgorjela, piše Boris Beck za Večernji list, u kolumni koju djelomice prenosimo.
Godine 2012. svi su pričali o tome koje je boje prsten Judite iz Marulićeva epa, što i nije baš nespoznatljivo ako znamo da je na prstu nosila “svjetlo čarljeni rubin”. Ovaj tjedan glavna je zabava na portalima i društvenim mrežama pitanje broj 33: “Koji su od sljedećih stihova utemeljeni na jezičnome ludizmu?” Odmah je pod A bio ponuđen stih “Po pločniku se ljud za ljudom ređa” besmrtnog Ivana Slamniga, najvećeg zezatora među ozbiljnim pjesnicima – jer ludizam znači upravo to: zaigranost u jeziku, improviziranje i domišljatost. Doduše, u školskim knjigama postoji još jedan ludizam, iz povijesti – pokret engleskih radnika s početka 19. stoljeća u kojem su, boreći se za svoja prava i više nadnice, uništavali strojeve, a znali su umlatiti i pokojeg gazdu.
(…)
Ima i kretenskog umjetničkog ludizma, kao kad su prije nekoliko mjeseci talijanskom umjetniku Mauriziju Cattelanu platili 120.000 dolara za bananu pričvršćenu ljepljivom trakom za zid. Ludizam u umjetnosti stvorio je naviku da nema više umjetničkih djela, da svatko može biti umjetnik i da je sve to lagano i zabavno. Rugao se visokoj umjetnosti, a na kraju ju je uništio. Umjetnici su se ulijenili, a i publici se više ne da mučiti. Književnost je osobito teško pogođena jer, ako nam je naporno gledati klasično umjetničko djelo, koliko nam ga je tek teško pročitati. U Hrvatskoj se nedavno digla velika buka zbog toga što je Matica srpska iz Novog Sada objavila Marina Držića u biblioteci Deset vekova srpske književnosti. Nitko, međutim, nije primijetio da su istovremeno iz lektire u Srbiji izbačeni Gundulić, Mažuranić, Kranjčević, Matoš, Ujević i Marinković – Srbi ne mare za hrvatske klasike kao ni Hrvati.
(…) Ali duh ludista živi i dalje: on je u ekološkom pokretu koji pokušava automobile zamijeniti biciklima, u protivljenju cijepljenju, u otporu 5G mreži – svuda gdje se ljudi odupiru progresu.
Vidimo da su ta dva ludizma dosta slična: izazivaju establišment i podilaze običnom čovjeku, korisni su i štetni, subverzivni i bezazleni, stvaraju popularnu kulturu i teorije urote; žele nas osloboditi, a pretvaraju nas u idiote. U izvrnutom svijetu u kojem živimo – mogli bismo ga nazvati ludističkim – nisu glupi oni koji ne razumiju zahtjevnije tekstove, nego oni koji od djece traže napor mozga. Opća sprdnja s iole težim pitanjima na maturi zapravo je sprdnja sa znanjem – otkriva da ga nemamo, da ga ne cijenimo i da ga smatramo suvišnim. To je šteta jer nam znanje omogućuje da razumijemo svijet i njime upravljamo. Znanje je moć koja je svima nadohvat ruke.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
