Na prošlim smo izborima imali priliku gledati kampanju koja je od svih stručnih analitičara označena kao inteligentna i inovativna. Iako po broju prikupljenih glasova nije polučila željeni rezultat, uspjela je u svom cilju – isprovocirati reakciju nekolicine idiota. Kada su idioti svojim uništavanjem plakata odigrali namijenjenu im ulogu, iz kampanje su im se zahvalili što su tako postali dijelom njihove političke agende, piše Borislav Ristić za Večernji list, u kolumni koju djelomice prenosimo.
Koliko je lucidan pristup u kojemu, umjesto da se obraćate onima u čije ime nastupate, vi krenete u negativnu kampanju koja računa s tim kako će isprovocirati negativne reakcije najlošijih pojedinaca u hrvatskom društvu?
Idioti su uvijek korisne budale politici, a politika izazivanja idiota je uvijek politika dolijevanja ulja na vatru većeg ekstremizma. Ili, da parafraziram poznate stihove, “tko od idiota živi neka zna da i sam mora nešto da im da”.
A prvi koji su dali su dvojica sezonskih radnika koje je napala skupina od 15-ak “torcidaša”. Kao po pravilu, odmah smo doznali kako je nekolicina glavnih aktera iz rubrike “od ranije poznati policiji”. U javnosti je čitav slučaj ispravno osuđen kao nasilje motivirano mržnjom. Nasilne idiote treba javno osramotiti, a potom kazniti novčano i zatvorom. Svaku upotrebu nasilja treba bespogovorno osuditi, samo treba to učiniti na takav način da naša osuda ne bude hrana novim idiotima.
E tu onda nastupa onaj trenutak prijeloma. Kao po nekom pravilu, u ovakvim situacijama uvijek su najglasniji moralni lešinari i politički ekstremi. S jedne strane imamo one koji za vlastitu nesreću krive druge, dok su na drugoj strani političari koji na toj nesreći grade svoju svrhu. Tako je rubna desnica okolišala okolnostima i tražila izliku za napadače, dok su s lijeva stizale moralne prodike koje su imale za cilj osuditi čitavo hrvatsko društvo kao netolerantno i sklono nasilju. Pritom i jedni i drugi rade isto – daju priliku frustriranim i delinkventnim likovima da postanu reprezenti samoga društva.
Tako su svojom galamom i izvrnutom logikom u prvi plan dospjeli oni koji preko tuđih razbijenih glava žele sebi priskrbiti koji politički poen. Kad netko po ovoj vrućini potpaljuje vatru a da nije ogradio mjesto potpale, svjesno riskira da će zbog takve politike opet nekome biti razbijena glava. Jer, kada idiote pretvarate u sliku čitavog društva, šaljete pozivnicu i ostalim idiotima da pristupe kako bi i oni postali medijske zvijezde.
Kad god generalizirate krivnju potičete daljnju eskalaciju i zatežete spiralu zla, gdje će još više ljudi biti ugroženo, jer je jedan ekstremizam uvijek hrana drugom ekstremu. A još jučer smo slušali kako smo država ovisna o turizmu i kako nas samo jedna teroristička akcija može uništiti, a sada, unatoč kišovitom ulasku u sezonu i alarmantnom nedostatku turističkih radnika, zbog nečijeg skupljanja jeftinih političkih poena gledamo dizanje javne panike u kojoj se skupina idiota pretvara u sliku čitavog hrvatskog društva.
Mogu reći da kao Srbin nikad nisam imao problema s ljudima, samo s idiotima, ali takvima nikad nisam davao na važnosti, jer su oni jadni i nemoćni luzeri, koji nemaju moć nada mnom. Agresija je uvijek stvar mentalne nestabilnosti, a fizičko je nasilje znak slabosti onih koji su ostali bez argumenta.
A tu se vraćamo na početak i kampanju “kako je biti Srbin u Hrvatskoj”?
Pa, u biti, jednako teško kao i biti Hrvat, samo što postaje frustrirajuće kada oni, koji bi se trebali potruditi da ti bude bolje, svojim licemjernim političkim djelovanjem potiču idiote, dok istovremeno tebi crtaju metu na glavu.
Cijelu kolumnu pročitajte na portalu Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
