“Dok su političari u Zagrebu stalno izbjegavali susret s istinom o bešćutnim partizanskim pokoljima na Macelju, dotle su lokalni političari predvođeni zagorskim SDP-ovcem, županom Željkom Kolarom, vjerno hodočastili u Kumrovec i tamo ispod brončanog šinjela zločinca Tita palili svijeće trobojnice s hrvatskim grbom”, podsjeća u razgovoru za Narod.hr Damir Borovčak, publicist, povijesni istraživač, dopredsjednik, idejni začetnik, poticatelj i jedan od osnivača Udruge Macelj 1945. s kojim smo razgovarali povodom sutrašnje obljetnica sjećanja najvećeg zajedničkog pokopa žrtava partizanskih pokolja 2005. godine.
Udruga Macelj 1945. i na sutrašnje obilježavanje pozvala je cijeli državni vrh, koji se prijašnjih godina nije odazvao.
“Tragična je istina, da u gotovo tri desetljeća od uspostavljene hrvatske države, u kojima su se političke opcije vlasti mijenjale, nikada na godišnjoj spomen-misi u Macelju, nije nazočio niti se hrvatskoj javnosti obratio, ni jedan predsjednik/ica Republike Hrvatske, ni jedan predsjednik Vlade Republike Hrvatske, ni jedan predsjednik Hrvatskog sabora! Jednostavno izbjegavaju sučeljavanje s istinom”, ističe Borovčak.
Narod.hr: Sutra se u Maclju obilježava obljetnica sjećanja najvećeg zajedničkog pokopa žrtava partizanskih pokolja 2005. Koliko je žrtava tada pokopano i gdje su sve oni stradali?
Damir Borovčak: Po završetku Drugog svjetskog rata, partizanski zarobljenici koji su preživjeli Bleiburg i mnogobrojna stratišta po Sloveniji, zatim Hudu Jamu i Tezno, kretali su se prema Macelju ili su dovoženi vlakovima u Đurmanec. Zbog velikog mnoštva nadolazećih zarobljenika krajem svibnja i lipnja 1945., osim u Đurmancu i Krapini, formirano je više sabirnih logora. U tom suludom vremenu u kronici Franjevačkog samostana u Krapini, upisom od 20. svibnja 1945. gvardijan fra Ostijan Ostrognaj(1) popisao je ukupno 21 svećenika, redovnika i bogoslova sklonjenih u samostanu. Time je svojeručno posvjedočio istinu za poubijano svećenstvo, popisao imena i prezimena, godine i mjesta rođenja i crkvenu pripadnost, kao i okolnosti odvođenja u smrt, te jasno istaknuo: “XXI. veri martyres pro fide et patria” odnosno 21 pravih mučenika za vjeru i domovinu. A iz samostana odvedeni su na ispitivanje i potom u smrt. Popis ukazuje na stradavanje svećenika iz 4 nad/biskupije, Vrhbosanske, Đakovačko-osječke, Krčke (ranije Senjske) i Zagrebačke te franjevaca iz Provincije Bosne srebrene i Hercegovačke provincije što ukazuje na opseg tragedije egzodusa hrvatskog naroda, od Hercegovine, srednje Bosne, Srijema, Slavonije, Primorja, sve do Marije Bistrice. Uzmicalo se pred partizanskim krvnicima iz svih hrvatskih krajeva, tražeći spas u predaji zapadnim vojskama. Imena svećenstva su popisana na maceljskoj grobnici, gdje se njihovi zemni ostaci danas nalaze.
U vremenima komunističkog režima nad maceljskim zločinima vladala je potpuna šutnja i strah od ikakvog spomena. Tako je bilo sve do 1990. godine, do političkih promjena u Hrvatskoj. Kardinal Franjo Kuharić, je 7. lipnja 1991., prije ikakvih iskapanja odlučio služiti prvu svetu misu zadušnicu na lokaciji Lepa Bukva. To je bilo u neposrednoj blizini jame IV.D, gdje su kasnije iskopani zemni ostaci 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Kardinal je očito imao vrlo pouzdane podatke o lokaciji ubojstva svećenstva te je podario vjeru svjedoku događanja Franu Živičnjaku koji je često u to doba početkom 1991. dolazio na Kaptol i u Hrvatski državni sabor, kako bi pokrenuo odgovorne vlasti. Očito je iz dva čvrsta izvora istina bila nepobitna.
Godinu dana kasnije u ljeto 1992. iskapanja su pokazala i dokazala da je Fran Živičnjak bio u pravu i imao vjerodostojne podatke. Točna mjesta stradavanja u lipnju 1945. pokazao je bivši partizanski stražar Mladen Šafranko. Zahvaljujući njemu Fran Živičnjak i još poneki sretnik uspjeli su se spasiti i preživjeti, jer ih je potajice puštao sa začelja kolone smrti. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj Mladen Šafranko je u srpnju 1990.(2) pokazao mjesta likvidacija. Procijenio je broj žrtava na više od 13.000 ubijenih u 130 jama (3). U lipnju 1992. saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava započela ekshumacije u Macelju. Otvorene su ukupno 23 jame i iskopano je 1.163 posmrtnih ostataka žrtava. Krajem 1992. Komisija je naprasno prekinula svoj rad i istraživanja na Macelju, nikada nisu više ponovno nastavljena, niti je obrazloženo zašto se to dogodilo.
Posmrtni ostaci ostavljeni su u crnim vrećama na tavanu i podrumu Patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu na Šalati i tamo su zapuštene, prekrivene golubljim izmetom. Bio je to zločin, poslije zločina. Zbog sramotne društvene nebrige, ostaci 1.163 maceljskih žrtava 12 su godina poslije iskapanja od 1992. do 2004.g. ležali u vrećama za smeće na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Pokušalo se strategijom zaborava još jednom obespraviti žrtve lišene čak i imena i prezimena. Posebnim zalaganjem preživjelog časnika s križnog puta g. Stjepana Brajdića, ujedno i prvog predsjednika Udruge Macelj 1945. te tadašnjeg župnika župe u Đurmancu fra Drage Brgleza, ujedno i dopredsjednika Udruge Macelj 1945., tada začeta Udruga Macelj 1945. dostojanstveno je pokopala ostatke 1.163 maceljskih žrtava u grobnicu na Macelju. Pokop je 22. listopada 2005. predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i pokojni biskup varaždinski mons. Marko Culej. Hrvatski mediji su taj najveći hrvatski zajednički pokop posve omalovažili. Udarna medijska vijest tog dana bila je lažna panika o epidemiji ptičje gripe i dva krepana labuda u Baranji.(4) No važno je bilo još jednom podmuklo skrenuti pozornost javnosti i ignorirati maceljsku strahotu komunističkih zločina u kojoj su mnogobrojni nedužno stradali.
Narod.hr: Među ubijenima koji su pokopani u Maclju bio je čak 21 svećenik, franjevac i bogoslov. Zašto su žrtve partizanskih pokolja tako često bili upravo svećenici?
Damir Borovčak: Nedavno je na internet portalima objavljen dokument zapovijedi Službe sigurnosti u Sloveniji iz 1943. godine, potpisan od Edvarda Kardelja, koji daje partijske upute da se bespogovorno moraju likvidirati skupine ljudi, koje su bile boljševističkoj partiji nepoželjne, odnosno u svom sastavu imaju makar jednoga izrazitog antikomunista. U tom dokumentu stoji pod zasebnom točkom zapovijed likvidacije: Svi svećenici, članovi raznih katoličkih redova kao i njihovi najbliži suradnici.
Činjenice zapisane u Kronici Franjevačkog samostana ukazuju da su svećenici u Krapini, u svibnju i lipnju 1945. bili više dana u kućnom pritvoru. Može se pretpostaviti da se čekalo naređenje što s njima učiniti, s neke više razine. Nije bilo nikakvog suđenja, nije pronađen nikakav dokument o pogubljenju, poput naknadnog proglasa ubojstva svećenika na Daksi u listopadu 1944. ili poput namještenog suđenja Stepincu. Za maceljska ubojstva ne postoji partizanski dokument o ikakvom suđenju, pa ni montirana presuda! Jednostavno su žrtve odvedene u Maceljsku šumu, u noći 4. na 5. lipnja i bez milosti poubijane. Pojedinačno, klekni… i metak u glavu. To je zločin vapijući do neba, zločin poput onog na Kalvariji, zločin kojeg nije moguće ničim opravdati. To nikakvi današnji kvazi “antifašisti” ne mogu opravdati ili ikog moralnog uvjeriti u ispravnost takve osvete i sadističke mržnje, poput serijskog ubojstava svećenstva.
Mladen Šafranko je detaljno opisao događaj ubojstva te imenovao Stjepana Hršaka, oficira OZN-e za Krapinu, kao partizanskog kolovođu i ubojicu svećenika. Neka imena suzločinaca su navedena u toj Živičnjakovoj knjižici svjedočanstava, a nekima se zbog protoka vremena pokajnik Šafranko nije mogao sjetiti imena. Stjepan Hršak poslije ubojstava u Macelju seli u Zagreb, za nagradu dobiva nečiju iseljenu vilu na Tuškancu 61. U Jutarnjem listu, 9. veljače 2008., povodom pokrenute istrage protiv bivšeg partizanskog komandanta, tada 89-godišnjeg Stjepana Hršaka, odlučno je negirao da je 1945. godine likividirao 25 svećenika i bogoslova na Macelju. Kako to da partizanski komandant “Zagorskog odreda” govori o 25 svećenika, kad ih je na Macelju bilo ukupno svega 21? Međutim u cijelom Hrvatskom Zagorju sveukupno je doista pobijeno 25 svećenika. Izrečena brojka je dakle točna, a kako je to Hršak znao, zaključak je jasan sam po sebi. No, u srpnju 2009., poslije pokrenute istrage protiv Hršaka, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić osobno ga je posjetio, zaštitio i svojim izjavama zaustavio svaku daljnju istragu o ubojstvima na Macelju.
Nekoliko puta odlikovani partizan i kapetan prve klase Hršak, nakon rata radio je u MUP-u u Sekretarijatu za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske, gdje je bio pomoćnik načelnika za opću upravu. Umro je 2013. u 94. godini života u Zagrebu. Jeli Hršak baš slučajno dobio preotetu vilu na adresi u Tuškancu? U rujnu 2018. utvrdilo se ono što se je dugo znalo. Svega nekoliko desetaka metara od Hršakove adrese, na Tuškancu u elitnom kvartu Zagreba, ekshumiranjem je nepobitno potvrđeno stratište zvano “Rasadnik Pepeljarka”. Tu se ubijalo poslije tzv. “oslobođenja” Zagreba. Nije li Hršak poslije preseljenja u Zagreb, kao prokušani partijski kadar i OZN-aš, imao ujedno i zadatak nadziranja stratišta na Tuškancu poslije zločina?
Zašto su žrtve partizanskih pokolja tako često bili upravo svećenici? Prvo zato što je staljinistička partija u Rusiji isto to radila. Potom zato što je Tito bio u Rusiji na toj izobrazbi, zato što se do kraja Drugog svjetskog rata, jugoslavenski komunisti činili jednu od najvjernijih partija Sovjetskom Savezu, čiji su državni model htjeli primijeniti u Jugoslaviji. Raskol Tito – Staljin, politički i ideološki, dogodio se tek u lipnju 1948. godine, no i poslije toga je Titov komunistički režim progonio katoličke svećenike i osuđivao na teške robije. A neke su uspjeli privoliti na suradnju. Osnov svega je bila bezbožna boljševistička ideologija, kako bi se stvorilo novo božanstvo – kod nas prozvano Tito. Na taj način, što ubijanjem, a što progonom katoličkog svećenstva, kao patriotskog intelektualnog dijela hrvatskog naroda, stvarla se nova komunistička dogma i učvršćivala se dugovječna Titova vladavina.
Narod.hr: Navodite da je Udruga Macelj 1945. na sutrašnje obilježavanje pozvala cijeli državni vrh. Imate li informaciju hoće li se itko odazvati?
Da pozvali smo cijeli politički vrh Hrvatske, kao i lokalnih vlasti u Krapinsko-zagorskoj županiji. I to ne prvi puta. Činimo to od zajedničkog pokopa 22. listopada 2005. godine, sve do ove prigode 15. obljetnice pokopa i našeg upornog djelovanja i rada.
Mi, članovi Udruge Macelj 1945. služimo se s poukom Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života, a zalažemo se za ostvarenje hrvatskog pomirenja po načelu: mržnja NE, osveta NE – želimo samo ISTINU dostupnu javnosti!
Na Macelju dogodio se najveći pokop žrtava ikada zabilježen u povijesti Hrvata. Ono što za Poljsku i svijet predstavlja Katynska šuma, to za Hrvatsku predstavlja Maceljska šuma. Velika je sličnost. Poljacima su to učinili sovjeti, a Hrvatima Titova boljševistička partija. U Katynskoj šumi su stradali poljski časnici, u Maceljskoj šumi stradali su svećenici, hrvatski časnici i narod.
Međutim, sada već možemo zaključiti, u Hrvatskoj se smišljeno provodi nacionalna politika velikog zaborava. Kako žrtava obrambenog Domovinskog rata, još više žrtava iz vremena poslije Drugog svjetskog rata. Smjenjuju se godinama biskupi i govornici na Macelju gotovo s istim porukama hrvatskim vlastima da se istina mora objaviti i dostojanstvo žrtava poštovati. No nije se puno toga dogodilo ni čulo iz ustiju političara koji bi trebali služiti svom napaćenom i komunistički zadojenom narodu. Dok su političari u Zagrebu stalno izbjegavali susret s istinom o bešćutnim partizanskim pokoljima na Macelju, dotle su lokalni političari predvođeni zagorskim SDP-ovcem, županom Željkom Kolarom, vjerno hodočastili u Kumrovec i tamo ispod brončanog šinjela zločinca Tita palili svijeće trobojnice s hrvatskim grbom. Činili su to u “prigodno vrijeme” katoličkog blagdana Svi Svetih. Tako su se još jednom rugali svim žrtvama pobijenima u zločinačkom Titovom režimu i onima koji su u tom režimu robijali za “zločine” isticanja hrvatske zastave, hrvatskog grba ili pjevanja hrvatske himne. Eto to je naša hrvatska politika: bez dostojnog pijeteta žrtvama zarobljenika poslije Drugog svjetskog rata, koji su po svim pravilima ratovanja trebali biti pošteđeni, bez imalo grižnje savjesti prema žrtvama svećenika, bogoslova i redovnika, čije je najveće skupno stratište na prostorima Hrvata upravo na Macelju. Ta je protunacionalna lijevo-liberalna politika bez imalo stida u pomaganju i prikrivanju svih tih povijesnih istina o teškim partizansko-komunističkim zločinima.
Tragična je istina, da u gotovo tri desetljeća od uspostavljene hrvatske države, u kojima su se političke opcije vlasti mijenjale, nikada na godišnjoj spomen-misi u Macelju, nije nazočio niti se hrvatskoj javnosti obratio, ni jedan predsjednik/ica Republike Hrvatske, ni jedan predsjednik Vlade Republike Hrvatske, ni jedan predsjednik Hrvatskog sabora! Jednostavno izbjegavaju sučeljavanje s istinom. A kako bi glumili političku korektnost, šalju svoje izaslanike. Tako će biti i u ovoj prigodi, kada ujedno obilježavamo i 15. obljetnicu djelovanja i rada Udruge Macelj 1945.
_____________________________________________________________________________________
(1) Nacional br. 27., 24. svibnja 1996., str. 21, 22 i 23
(2) Vjesnik, 22. srpnja 1990., naslovnica
(3) Isto,
(4) Vjesnik, 24.listopada 2005.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
