27. siječnja 1924. godine, u Rimu je između Jugoslavije i Italije (Kraljevine SHS i Kraljevine Italije) potpisan sraman i izdajnički Rimski ugovor (sporazum). S jugoslavenske strane potpisnici su bili Nikola Pašić i Momčilo Ninić, a s talijanske najveći fašist svih vremena, Benito Mussolini, piše Miki Bratanić.
Ugovor se sastojao od dva dijela: Pakta o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazuma o Rijeci.
Jugoslavenska politika sprijateljila se s Mussolinijem
Nakon što je prethodnim Rapalskim ugovorom iz 1920. godine predala Italiji hrvatske dijelove Istre i Dalmacije, ovim se ugovorom velikosrpska, ili kako se to ljepše kaže jugoslavenska politika, sprijateljila s fašistom Mussolinijem. Ustanovila je s njim „srdačnu suradnju” te mu predala našu Rijeku, naš hrvatski teritorij. Tim se činom jugoslavenska politika i vlast, preciznije, režim, otvoreno stavio na stranu fašizma te postao fašistički i izdajnički.
Zato bi bilo nužno u cilju uspostave istih kriterija za sve, te u cilju edukacije javnosti, da se institucije, a posebno mediji u Hrvatskoj pripreme za iduću, stotu obljetnicu ovoga čina (1924. – 2024). Bilo bi lijepo da mediji na svojim naslovnicama u kontekstu izdajničke prodaje hrvatskih krajeva i suradnje s fašistima konačno stave ovakve fotografije na kojoj su s Mussolinijem jugoslavenski fašisti u prijateljstvu i srdačnoj suradnji.
Fotografija Pavelića s Musolinijem s potpisivanja Rimskih ugovora iz 1941., a koja se desetljećima koristi baš u tu svrhu, previše se izlizala i postala prozirna.
Na priloženoj fotografiji u prvom planu vide se potpisnici Rimskih ugovora Nikola Pašić (lijevo) i Benito Mussolini (desno). Fotografija je snimljena na željezničkoj postaji Termini u Rimu na kojoj je Mussolini srdačno dočekao jugoslavensko izaslanstvo. Fotografija je izvorno objavljena u listu L’Illustrazione Italiana 1924. godine, a preuzeta je s internet stranice Istrapedia.hr.
Osamostaliti se od jugoslavenske historiografije
Obilježavanje stote obljetnice osnutka Jugoslavije 1918. – 2018. u našim se medijima, posebno na nacionalnoj televiziji, prikazalo u sentimentalno-nostalgičarskom ozračju. Jugoslavensko fašističko zlo uglavnom se relativiziralo. Pogotovo se relativizirao dio jugoslavenske povijesti koji je vrlo važan za razumijevanje događaja koji su uslijedili.
Tri desetljeća nakon osamostaljenja, hrvatska bi se javnost trebala konačno osamostaliti i od jugoslavenske historiografije. Trebala bi moći otvoreno govoriti i raspravljati o svim aspektima svoje vlastite povijesti.
I ne smije potraga za povijesnom istinom, ma kakva god ta istina bila, imati za cilj relativiziranje ili opravdavanje bilo čijih zločina. Nama treba revizija povijesti, a ne revizionizam. A ovako kako slijedi, tu povijest od vremena prije prvog Rimskog ugovora iz 1924. godine do danas vidi običan mali čovjek, ponovljenim pogledom, re-vizijom.
“Oni nisu htjeli Jugoslaviju, nego Hrvatsku”
Protiv fašističke hegemonističke politike stare Jugoslavije ustali su mnogi koji su htjeli izvući Hrvatsku iz jugoslavenskih šapa.
Nažalost, ubijani su oni koji su se protivili Jugoslaviji i htjeli Hrvatsku. Ubijen je među mnogima i znanstvenik Milan Šufflay. Nakon njegove brutalne smrti najveći um svih vremena Albert Einstein javno je osudio jugoslavensku politiku, jasno istaknuvši njen velikosrpski izvor.
>Pročitajte apel Alberta Einsteina povodom ubojstva Milana pl. Šufflaya
Protiv te politike koja je htjela Jugoslaviju, a ne Hrvatsku. Protiv njenog fašizma i izdajničke prodaje hrvatskih krajeva, ostali su spremni na otvorenu borbu hrvatski ustaše. Oni nisu htjeli Jugoslaviju, nego Hrvatsku. U toj konstalaciji dočekan je Drugi svjetski rat.
Ustanak protiv Hrvatske
Kapitulacijom Jugoslavije 1941. godine jugoslavenska politika izgubila je svoju državu, a ustaše su osnovali Nezavisnu Državu Hrvatsku.
I baš taj povijesni trenutak jugoslavenska politika predstavlja kao početak zla. Prije toga po njima nije bilo ničega. U cilju rušenja Hrvatske, jugoslavenski zagovornici etiketirali su fašizmom sve one koji su htjeli samostalnu i suverenu državu Hrvatsku.
Jugoslavenska politika okrenula je pilu naopako, i za prodaju hrvatskih krajeva, posebno Dalmacije, osudila ustaše i drugi Rimski ugovor iz svibnja 1941. godine, potpisan između NDH i Italije. To joj je bio jedan od glavnih motiva da Hrvate, posebno Dalmatince, mobilizira u rat protiv Italije, a zapravo protiv Hrvatske. U srpnju iste godine ustala je jugoslavenska politika protiv svih onih koji su prethodno ustali protiv nje i njenog fašizma te izdajničkih Rimskih ugovora iz 1924. godine.
Pristaše jugoslavenske politike i danas govore da je to bio ustanak protiv ustaškog režima, fašizma, te izdajničke prodaje Dalmacije, a zapravo je to bio ustanak protiv Hrvatske. Ustali su zajedno tada protiv Hrvatske i komunisti i četnici.
“Matica zemlja Dalmaciji postala je Jugoslavija”
Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, Rimski je ugovor prestao važiti i Dalmacija je administrativno vraćena matici zemlji Hrvatskoj – Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nažalost, Dalmacija sve do devedesetih neće biti Hrvatska, nego Jugoslavija, jer je jugoslavenska politika s Dalmacijom i Hrvatskom imala drugi plan. Realizaciju tog plana do kraja Drugoga svjetskog rata u praksi su ostvarili jugoslavenski komunisti.
Ugasili su Hrvatsku i obnovili Jugoslaviju. Matica zemlja Dalmaciji postala je Jugoslavija. Nisu htjeli promijeniti vlast ili režim Hrvatskoj, nego samo Jugoslaviji. Jer su samo Jugoslaviju i htjeli.
Za njenu obnovu zloupotrijebili su hrvatski, i posebno dalmatinski partizanski antifašizam. Hrvatsku su od jugoslavenske banovine pretvorili u jugoslavensku republiku. Istovremeno su joj umanjili površinu te tako nagradili krvavu borbu hrvatskih antifašista, pogotovo onih dalmatinskih, koji su Dalmaciju oslobodili od Italije, a onda je poklonili Jugoslaviji, zajedno s čitavom Hrvatskom.
>Miki Bratanić: Kronika jednog stoljeća – povijest stvaranja Hrvatske
Ukinuto sve što je hrvatsko
Kao i za vrijeme prve Jugoslavije, jugoslavenska politika u drugoj Jugoslaviji stavila je sve zagovornike samostalne Hrvatske van zakona, a posebno ustaše, kojima je zalijepila ekskluzivnu etiketu zločinaca. Kao i u staroj Jugoslaviji, sve što je imalo hrvatski predznak, ukinuto je ili pretvoreno u jugoslavenski.
Ukinuli su čak i nastavak tiskanja Hrvatske enciklopedije.
Vlastiti fašizam vješto su sakrili i obrisali sve svoje krvave tragove, a svo zlo prebacili na ustaše i Hrvatsku. Tu svoju zlu politiku umotali su u fini celofan s natpisima antifašizma, oslobođenja i drugih dobrih floskula s kojima i danas uvjeravaju kako je Jugoslavija bila nešto isključivo dobro i kako baš njoj trebamo zahvaljivati za Hrvatsku.
“Revizija treba pokazati da je jugoslavenska politika zloupotrijebila antifašizam”
Revizija povijesti ne bi trebala umanjiti bilo čiji antifašizam, ali bi trebala jasno pokazati da je jugoslavenska politika zloupotrijebila antifašizam, da je pomogla zadati smrt jednom fašizmu, ali da nije donijela slobodu narodu, jer je i sama bila i fašistička i komunistička.
Europska Unija je to definirala mnogim rezolucijama, a devet njenih članica kojima oslobođenje od fašizma nije donijelo slobodu potpisale su posebnu zajedničku izjavu. Hrvatska i hrvatski narod ogledni su primjer takvog “oslobođenja”.
Nažalost, među potpisnicama te izjave nema Hrvatske i Slovenije, članica Europske Unije, bivših članica Jugoslavije, što govori mnogo.
>Devet država EU, među kojima nije Hrvatska: ‘Za nas 8.5. nije dan oslobođenja, već zamjena jednog totalitarizma s drugim!’
>Europski parlament izglasovao rezoluciju kojom izjednačava i osuđuje nacistički i komunistički režim
Pravo lice zastupnika Jugoslavije, komunista i četnika, zvijezde petokrake i kokarde, njihovog fašizma i komunizma, te njihove srdačne jugoslavenske suradnje na rušenju i ubijanju Hrvatske svi smo mogli vidjeti svojim očima devedesetih. Tih krvavih devedesetih je Dalmacija vraćena pravoj matici zemlji: Hrvatskoj.
Bez velike žrtve Vukovara, Hrvatske danas ne bi bilo
I te 1991. ustali su kao i 1941. protiv Hrvatske, svi oni isti, opet govoreći da su ustali protiv ustaša, režima i fašizma. Da nije bilo branitelja koji su branili Hrvatsku, da nije bilo branitelja koji su ih zaustavili, te velike žrtve Vukovara, Hrvatske danas ne bi bilo!
Postojala bi Jugoslavija, u nekom trećem obličju. Ponovila bi se 1945.
I zaludu bi bio ZAVNOH i Ustav iz 1974. godine. Zatukli bi oni i pravo i želju na hrvatsku u bilo kojem obliku izvan Jugoslavije. Jer učinili su to već prije u dva navrata: 1918. i 1945.
Ali Hrvatska je nastala, jer se ovaj put Hrvati antifašisti, pogotovo Dalmatinci, nisu borili za Jugoslaviju, nego za Hrvatsku!
* Više o autoru možete saznati na njegovoj internet stranici: www.mikibratanic.com
**Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa