Devet država EU, među kojima nije Hrvatska: ‘Za nas 8.5. nije dan oslobođenja, već zamjena jednog totalitarizma s drugim!’

Dana 8. svibnja 1945. godine i kraj II. svjetskog rata za mnoge europske narode zaista je značio slobodu padom nacionalsocijalizma, ali za brojne narode koji su pali pod novi teror i diktaturu totalitarne ideologije komunizma značio je novo ropstvo.

Sukus je to zajedničke Izjave o 75 godina o kraju II. svjetskog rata  koju su potpisale sljedeće države i članice EU: Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka.

Izjava je potpisana zajednički s Državnim tajništvom SAD-a  (U. S. Secretary of State ) i možete je pročitati ovdje.

“Budućnost bi se trebala temeljiti na činjenicama iz povijesti i pravde za žrtve totalitarnih režima. Spremni smo za dijalog sa svima koji su zainteresirani slijediti ove principe. Manipuliranje povijesnim događajima koji su doveli do Drugog svjetskog rata i podjele Europe nakon rata predstavlja žalostan pokušaj falsificiranja povijesti.” (dio iz Izjave o 75  godina o kraju II. svjetskog rata)

Posve je jasno iz imena država potpisnica da se radi o članicama EU koje su nakon 1945. potpale pod diktaturu komunizma, a još se jasnije vidi da samo dvije članice EU u kojima je na vlast došao totalitarni komunizam to nisu potpisale: Hrvatska i Slovenija.

Države potpisnice tvrde da kraj II. svjetskog rata nije svim narodima Europe donio slobodu jer je jedan totalitarizam, nacionalsocijalizam, u velikom dijelu Europe zamijenjen drugim totalitarizmom – komunizmom.

Prešućivati danas strašnu stvarnost komunizma u kojoj je živjelo pola Europe od 1945. godine nadalje pola stoljeća, krajnje je nemoralan i nehuman čin, pošto strahote komunizma umnogome nadilaze strahote nacionalsocijalizma.

Naime, izvan ratnih događanja od 1939. do 1945., djelovanje komunizma u mirnodopsko vrijeme je čak bilo patogenije i brutalnije od djelovanja nacionalsocijalizma.

Uostalom, komunizam je prva totalitarna ideologija koja je zavladala velikim dijelom svijeta, još prije nacionalsocijalizma.

Već 1917.godine dogodila se velika Oktobarska revolucija koja je donijela brutalnu represiju, teror i krvoproliće  brojnim narodima, a ne samo Rusima. U samoj Rusiji je došlo do velikih i masovnih pokolja običnih ljudi, žena, djece staraca, progona „protivnika komunizma“, koncentracijskih logora, rušenja crkava, zabrane pravoslavlja, ubijanja 40.000 ruskih pravoslavnih svećenika i monaha, ubijanja milijuna pravoslavnih Rusa, progona inteligencije, otimanja zemlje seljacima, otimanja kuća, stanova i imovine, zatvaranja i ubijanja privatnih poduzetnika i vlasnika tvornica, zabrane slobode govora, zabrane slobodnih medija i brojnih drugih kršenja svakog ljudskog prava i dostojanstva.

U ovaj neviđeni teror potpali su stvaranjem SSSR-a 1924. godine, osim Rusa, i drugi narodi: Ukrajinci, Bjelorusi, Armenci, Gruzijci, Azeri, Turkmeni, Kirgizi, Kazahstanci, svi kavkaski narodi, te Mongolija kao sovjetski komunistički satelit.

Osim ovih država, sovjetski komunisti su izvršili vojnu agresiju na Poljsku gdje su doživjeli poraz u „Čudu na Visli“, te otvoreno i vojno pomagali komunističku revoluciju u Finskoj gdje su nastojali uvesti komunizam (kasnije su i vojno napali Finsku s ciljem uvođenja totalitarnog komunizma).

Bilo je to vrijeme godinama prije Hitlerovog dolaska na vlast.

Komunizam je bio prvi totalitarizam u svijetu.

Odmah nakon I. svjetskog rata komunisti nastoje uvesti diktature diljem Europe pa dolazi do pokušaja rušenja parlamentarnih država i demokracija u Njemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj i drugdje, a kasnije i u Španjolskoj gdje su u građanskom ratu  izvršili velike pokolje katoličkog svećenstva, vjernika i civila.

Tek desetak godina kasnije na vlast u Njemačkoj dolazi Adolf Hitler.

Dva totalitarizma, komunizam i nacionalsocijalizam, su odmah počeli suradnju.

A suradnja se sastojala u raspodjeli nečega što se olako naziva „interesna sfera“, dok su u stvarnosti radi o okupaciji čitavih naroda i uvođenju diktatura. Totalitarni komunizam i nacionalsocijalizam sklapaju i formalni pakt o Podjeli Europe 1939. godine poznat kao pakt Ribbenetrop-Molotov. Bolesni i opsesivni imperijalisti i diktatori komunizma i nacionalsocijalizma dijele između sebe čitave narode i države Europe poput  Finske, Estonije, Latvije, Litve, Poljske, Rumunjske, a ranije već i spomenute Austrije, Češke i Slovačke koje su potpale u „njemačku interesnu sferu“.

Iz tog razloga je Europski parlament 2009. godine proglasio ovaj dan suradnje komunizma i nacionalsocijalizma Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Treća strana,a to je slobodni demokratski svijet koji je njegovao otpor svim diktaturama, bio je zapravo jedina istinska antifašistička i antikomunistička utvrda u borbi protiv ovih dvaju velikih zala.

Dva zla se na kraju nikada i nikako ne mogu do kraja složiti, pa se samo čekao trenutak kada će doći do sukoba između Njemačke i SSSR-a. A to se i dogodilo 22. lipnja 1941. godine kada je počela Operacija Barbarossa, napad Njemačke na SSSR i prekid savezništva. Istog dana, po nalogu iz Moskve, nakon dva i pol mjeseca mirovanja od početka rata na području NDH, svoje prva djelovanja počinju i komunisti. Sasvim je jasno da nije slučajno 22. lipnja 1941. proglašen „antifašistički ustanak“, jer je to bio dan prekida suradnje SSSR-a i Trećeg Reicha, raspad savezništva, te početak napada na Sovjetski savez.

O II. svjetskom ratu se uglavnom dosta toga zna, kao i o njegovom kraju.

Danas sve više izlaze na vidjelo i zločini Crvene Armije na putu prema Europi krajem rata, kao silovanja milijuna žena, masovna ubojstva, koncentracijski logori i brojni drugi zločini.

Drugi svjetski rat je prestao u svibnju 1945. godine, nacionalsocijalizam je poražen, ali drugo veliko zlo komunizam ostao je na životu, čak bitno ojačan i osnažen. Komunistička vojska ušla je u samo srce Europe kao Berlin, Beč, Prag, Budimpešta, Varšava, Krakow, Dresden, Beograd, Zagreb, Leipzig, Bratislava i drugi gradovi.

Komunistička diktatura 1945. uvedena je u pola Europe. Jedino iz Beograda i Beča povukle su se trupe Crvene Armije.

U Beogradu su na vlasti ostavili sovjetskog satelita i moskovskog učenika – Josipa Broza Tita. Iz Beča su izašli tek 1952. godine.

U devet država EU (kao i drugima koje nisu članice EUk) koje su potpisale Izjavu o kraju II. svjetskog rata, uvedena je 1945. komunistička diktatura. Zbog toga te države i ti ponosni narodi taj dan ne smatraju oslobođenjem, već zamjenom jednog totalitarizma s drugim.

Zločini komunizma u tim državama, kao i sama narav komunizma koji je potpuno zatirao sva ljudska prava i slobode, trajali su gotovo pola stoljeća.  Državni teror, koncentracijski logori, gulazi, zatvori, politički procesi, masovni nadzor stanovništva, zabrane slobode govora, zabrana slobode medija, zabrane slobode kretanja (u Jugoslaviji do 1965. godine), zabrane slobodnih izbora, kult ličnosti, jednopartijska država, masovni nadzor ljudi, zabrane ili bitna sužavanja vjerskih sloboda, montirani politički procesi bile su dio svakodnevnice duge pola stoljeća.

Imena diktatora kao Josif Visarionovič Staljin, Enver Hoxha, Nicolae Ceausescu, Erih Honecker, Janos Kadar i druga su ona od kojih se i danas ‘ledi krv u žilama’.

U tu skupinu svakako spada i Josip Broz Tito.

On je  bio na čelu Komunističke Partije, koja je uvela diktaturu i neviđeni teror u Jugoslaviji. Nakon završetka rata ubijeno više stotina tisuća ljudi, otvoreni koncentracijski logori, oteta imovina, zabranjena sloboda govora, uveden do tada neviđeni teror i zabranjeno bilo kakvo političko djelovanje svima, te stvoren najveći kult ličnosti na svijetu uz kineskog Mao Ce Tunga.

U jamama na mjestima komunističkih zločina kao Kočevski Rog, Tezno ili Barbarin rov leže desetine tisuća ubijenih ljudi kao nijemi svjedok komunističkog terora.

A Hrvatska, koja je bila pod tom komunističkom diktaturom pola stoljeća i koja je na kraju 1991. bila čak napadnuta od strane komunističke JNA – nije ništa potpisala.

Samo u tome se vidi jad i bijeda, kao i smjer hrvatske politike u zadnjih 20 godina.

Quo vadis, Croatia?