Bilo je to 29. listopada 1918. godine, kada je Hrvatski sabor proglasio raskidanje svih veza s Austro-Ugarskom, te proglasio novu državu koja se zvala “Država Srba Hrvata i Slovenaca” (SHS). Ona je okupljala bivše Austro-Ugarske zemlje u kojima su živjeli Srbi, Hrvati i Slovenci. Bila je to dakle multinacionalna, multikulturalna i multireligijska država sa sjedištem u Zagrebu. Nakon mnogo stoljeća pod tuđim čizmama, od Italije, Francuske, Austrije, Mađarske i Turske uprave, izgledalo je to oslobađajuće rješenje, te korak do osamostaljenja države Hrvatske. Iz takve pozicije, slobodne i suverene države, Država SHS namjeravala je krenuti u eventualno udruživanje s već postojećim samostalnim državama Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom.
Ta činjenica uzburkala je političke strasti na Balkanu, jer je Srbija već prije posložila svoje velikosrpske planove u kojima se bilo kakvi suvereni i normalni demokratski odnosi u susjednim državama na koje je ona pružala aspiracije nisu mogli tolerirati. Zato je Srbija krenula u akciju i velikom prevarom uz pomoć “Velike skupštine srpskog naroda Crne Gore” proglasila 29. studenog 1918. ujedinjenje Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, preciznije rečeno proglasila Crnu Goru dijelom Kraljevine Srbije i tako ugasila postojanje te suverene države.
A onda je na red za gašenje došla i Država SHS.
Srbija je učinila sve da stvori pritisak na Državu SHS, te posebno da umnoži strah od talijanske okupacije Dalmacije, koja je već bila u tijeku, jer je Italija tajnim ugovorom u Londonu još 1915. godine dobila dijelove Dalmacije zauzvrat prijelaska na stranu Antante.
A onda su opet velikom prevarom u Beogradu 1. prosinca 1918. godine Srbi preveslali delegaciju Države SHS i proglasili ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije, preciznije rečeno pripojili Državu SHS Srbiji, bezuvjetno, kao da Država SHS ne postoji.
Hrvatski sabor NIKADA nije odobrio taj čin.
Time je projekt Velike Srbije bio zapečaćen pod kodnim imenom Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija i sve druge njene buduće narodne, federativne i socijalističke inačice.
Čim se sastavila prva vlada Kraljevine SHS moglo se vidjeti kakva je to država, jer u njoj su bila dva Slovenca, 4 Hrvata i 17 Srba,.
NIKADA od 1918. do 1941. NIJEDAN Hrvat nije bio predsjednik vlade.
Tko je i što je ta država moglo se vidjeti samo par dana nakon njenog osnutka kada su njeni žandari u Zagrebu na Trgu Bana Jelačića počinili masakr nad prosvjednicima (Prosinačke žrtve) koji su se bunili protiv ovih neprirodnih, nepoštenih i neustavnih ujedinjenja.
Niti godinu dana nakon što je Srbija “oslobodila” Dalmaciju, a što je bio najveći motiv za ulijetanje u savez s njom, u talijanskom gradu Rapallu takozvanim Rapallskim ugovorom 12.11.1920. Velika je Srbija ustupila Italiji Istru i dijelove Dalmacije, a Rijeka je proglašena “slobodnom državom”. Takozvanim Rimskim ugovorima od 27. siječnja 1924 godine i Rijeka postaje talijanska. Taj ugovor su potpisali predsjednik velikosrpske vlade Nikola Pašić i predsjednik fašističke vlade Benito Mussolini.
Tim ugovorima Italiji je ustupljeno 10.000 km2 s oko 600.000 Hrvata i Slovenaca.
Nitko se nije bunio. Nitko nije pozivao narod na ustanak. Nitko nije proglasio Pašića fašistom, niti fašističkom njegovu vladu i državu koju je predstavljao. Nitko taj čin nije nazvao izdajničkim. Nikome nije smetao fašist Benito Mussolini.
Vrlo brzo je Velika Srbija uvela diktaturu i teror nad svim narodima, pogotovo hrvatskim, započela progone političara i intelektualaca, a u skupštini je ubijen hrvatski zastupnik, Stjepan Radić.
A onda je došla 1941. godina.
Dana 10. travnja proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Ona je bila svojevrstan “reset” na prethodne postavke, koji je omogućio da Hrvati konačno imaju svoju državu.
Kao i nakon osnivanja Države SHS 1918. godine, odmah nakon osnivanja NDH uzburkale su se strasti na Balkanu.
Postojanje Hrvatske je prepreka postojanju Velike Srbije. Zato se krenulo u obnovu procesa, u svojevrstan “reset” na njihove postavke, one velikosrpske ili kako su to oni lijepo zvali jugoslavenske.
Kada je Ante Pavelić s istim onim Mussolinijem s kojim je Nikola Pašić potpisao Rimski ugovor, potpisao opet istu stvar 18. svibnja 1941., onda su protivnici postojanja Hrvatske ocijenili to kao izdaju i pozvali narod na ustanak.
Na ustanak nije dugo trebalo čekati. Samo dva mjeseca kasnije u mjestu Srb započeo je “antifašistički” ustanak protiv Hrvatske kojeg su vodili velikosrpski četnici i komunisti pomognuti talijanskim fašistima. Naravno, velikosrpska propaganda do danas to naziva antifašističkim ustankom, premda se radilo o fašističkim masovnim zločinima nad civilima i klasičnom etničkom čišćenje Hrvata s tog područja, a sve s ciljem rušenja hrvatske države.
Proces ponovne uspostave nove Velike Srbije, samo s drugom ideologijom, opet uz pomoć pomagača iz Hrvatske i ostalih, dovršen je 1945. godine.
Ono što nisu uspjeli pobiti i protjerati od 1918. do 1941. pobili su i protjerali u samo mjesec dana od polovice svibnja do polovice lipnja 1945. godine u događaju poznatom kao “Hrvatski križni put”, jednom od najvećih zločina u povijesti čovječanstva.
Taj svoj zločin sakrili su do nule, a zločine NDH napumpali do milijuna.
A onda su došle devedesete.
Slično kao i 1918. godine Hrvatski sabor raskinuo je sve veze s čizmom pod kojom je hrvatska bila, te osnovao ovaj put samostalnu Republiku Hrvatsku.
Velikosrbi su 1991. opet kao i 1941. pozvali na ustanak ovaj put protiv Republike Hrvatske.
I nije njima bilo važno tko je na vlasti i kakva je vlast.
Da je predsjednik Hrvatske bio Mahatma Gandhi isto bi se dogodilo.
“Oslobodilačke” velikosrpske jedinice po treći put su došle “oslobađati” Hrvate.
Rušili su, ubijali i pljačkali.
Na VUKOVAR su bacili 6,5 MILIJUNA granata.
Ali na njihovom “oslobodilačkom” pohodu ovaj put ispriječili su im se pripadnici HV-a i HOS-a.
Fašizmu i agresiji pod krinkom antifašizma i oslobođenja stali su na kraj.
Od Vukovara do Dubrovnika, slabo naoružan, ali hrabar, odvažan i odlučan narod, zaustavio je “narodnu armiju”.
I Hrvatska je opstala.
Naš dom je obranjen. I domovina.
Mnogi su za to poginuli.
Poginuli su za HRVATSKU.
I zato im hvala.
Do neba HVALA.
A mi živi ćemo već nekako izdržati izljeve nostalgičnih sjećanja na stara vremena laži, podvale i prevare, naših domaćih nepomirenih poraženih snage nasljednika velikosrpske ideje i njihovih obiteljskih prijatelja iz “regiona”, koji još uvijek glume pod istim onim maskama, sada već jako prozirnim.
Izdržat ćemo. Odgajat ćemo nove generacije da žive u ljubavi prema Hrvatskoj i zahvalnosti prema onima koji su za nju ginuli, te da prepoznaju ona lica pod maskama.
To će biti naš mali doprinos konačnoj pobjedi.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu sa stalnom adresom boravka u Splitu. Dugo godina radio je u jednoj od najvećih svjetskih informatičkih korporacija, što mu je omogućilo stjecanje poslovnog iskustva i vještina, te putovanja i upoznavanja ljudi. U privatnom životu intenzivno se kao član Društva hrvatskih književnika bavi pisanjem i objavljivanjem knjiga, te sudjelovanjem u raznim kulturnim događanjima. Aktivno djeluje i u javnom životu publicirajući članke i
kolumne.
Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Svoju priču o konobi uobličio je u multimedijalnu prezentacijsku formu sa
zanimljivim fotografijama, tekstovima i glazbom koju predstavlja publici u domovini i inozemstvu.
Za povijesni roman KORIJENI dobio je vrijednu pozitivnu stručnu kritiku koja ga je proglasila knjigom hrabrog dosega.
Za svoj doprinos u očuvanju i promicanju kulturne baštine primio je nagradu grada Starog Grada na otoku Hvaru.
Dobitnik je prestižne nagrade medalje Marko Polo za postignuća u promociji Hrvatske u turizmu, a koja mu je u organizaciji svjetske međunarodne institucije “Fédération Internationale des Journalistes et Ecrivains du Tourisme” dodijeljena za dugogodišnji kontinuirani doprinos u promicanju i očuvanju kulturne baštine i tradicionalnih obilježja hrvatskog turizma kroz projekt “Priča o konobi”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
