Bila je 1996. godina kada je Republika Hrvatska donijela zakon o općem oprostu kojim se daje: “opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ii oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj”. Piše Miki Bratanić.
Kolika je bila snaga političke volje i želje za tim općim oprostom agresorima na Hrvatsku i do koje je razine sezala ta snaga volje i želje govore i ove činjenice napisane u tom zakonu:
„Protiv počinitelja kaznenih djela iz članka 1. ovoga Zakona kazneni se progon neće poduzimati, a kazneni se postupak neće pokretati.”
„Oprost se odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima
kaznenih djela iz stavka 1. ovoga članka.”
„Ako je kazneni progon poduzet, obustavit će se, a ako je kazneni postupak
pokrenut, sud će rješenjem postupak obustaviti po službenoj dužnosti.”
„Ako je osoba na koju se odnosi oprost iz stavka 1. ovoga članka lišena slobode, odlukom suda pustit će se na slobodu.”
Prema javno dostupnim podacima u agresiji na Republiku Hrvatsku, jugoslavenska je strana usmrtila oko 14.000 ljudi.
Iza sebe su ostavili više od 145 masovnih grobnica.
Ubili su 323 djeteta.
Ranjeno je više od 30.000 ljudi…
>Bratanić: Kako se Split vratio u 1944. godinu
Hrvatska počela zaboravljati povijest
Premda zakon ne kaže da se oprašta sve, Republika Hrvatska je od tog dana u smislu političke volje oprostila agresorima na Hrvatsku baš SVE. Od te 1996. godine Republika Hrvatska je počela zaboravljati povijest i okrenula se budućnosti. Ali ipak, ne baš potpuno.
Ista ta Republika Hrvatska koja je oprostila jugoslavenskim agresorima, nije očito oprostila onima koji su Republiku Hrvatsku branili od agresora. Od 1996. godine, dakle od tog općeg oprosta agresorima, Republika Hrvatska sudski je procesuirala mnoge svoje branitelje koji su sudjelovali u obrani Hrvatske upravo od tih jugoslavenskih agresora.
Među tim braniteljima bilo je mnogo časnika Hrvatske Vojske.
Optuženi hrvatski branitelji i politička volja
U tim sudskim i vansudskim procesima optuženi hrvatski branitelji u većini slučajeva nisu se teretili za neki zločin kojeg su oni osobno niti naredili, niti organizirali, niti izvršili.
Cilj je dakle bio osuditi na bilo koji način i za bilo što one koji su Hrvatsku branili od jugoslavenske agresije ili su na bilo koji način bili nasuprot jugoslavenskoj politici, te ih trajno prikazati kao ratne zločince i krvnike.
Kako pojedince, tako i institucije i državu Hrvatsku. To jasno aludira da je to zapravo politička volja. To je politička volja koja oprašta jednoj strani, onoj jugoslavenskoj
agresorskoj, a u isto vrijeme NE oprašta drugoj strani, onoj hrvatskoj braniteljskoj. A to nadalje aludira da iza te političke volje stoji jugoslavenska politika koja očito još uvijek snažno utječe na hrvatsku politiku.
>Bratanić: Kako su 1944. godine oslobađani i Split i Dalmacija i Hajduk i Hrvatska
Slučaj Tomislava Merčepa
Ta politika na sve moguće načine pokušava opravdati agresiju na Hrvatsku u svakom povijesnom razdoblju, pa tako i u Domovinskom ratu. Zato se u tim procesima, pogotovo onim vansudskim, braniteljima lijepe razne negativne etikete koje se prenose u svijest javnosti i stvara se ono što zovemo “javno mišljenje”.
Tako se na primjer u medijima za Tomislava Merčepa kaže kako je svoj zločinački put započeo u Vukovaru i kako je svjesno stao na krivu stranu povijesti.
Dakle, nastoji se na sve načine stvoriti atmosferu u društvu kako su branitelji prvi počeli, a agresori su bili na pravoj strani povijesti. Nastoji se prikazati da nisu oni nas napali i izvršili agresiju na nas 1991. godine, nego su nas oslobađali.
Kao i 1941. godine. Ista priča.
>Bratanić: Titov trg – žrtve na trgu vlastitog zločinca
Zakon o općem oprostu
Dobro je znati kako je zakonom o općem oprostu i svojom političkom voljom ili nevoljom Republika Hrvatska oprostila sudjelovanje u jugoslavenskoj agresiji na Hrvatsku iz vremena Domovinskog rata i Simi Dubajiću, čovjeku koji je sudjelovao u jugoslavenskoj agresiji na Hrvatsku i u vremenu Drugoga svjetskoga rata.
Dakle, dva puta je taj čovjek sudjelovao u jugoslavenskoj agresiji na Hrvatsku. Dva puta. Taj čovjek je sam javno priznao da je sudjelovao u zločinu nad Hrvatima u agresiji na Hrvatsku iz vremena Drugoga svjetskog rata i da je sudjelovao u pokolju oko 30.000 Hrvata 1945. godine. Sve je to Republika Hrvatska svojom političkom voljom oprostila i
zaboravila. Ali to nije sve.
>Miki Bratanić: Proboj istine iz logora Jasenovac
Sudski proces protiv Dinka Šakića
Ista ta Republika Hrvatska, nakon zaborava povijesti i okretanja u budućnost iz 1996. godine, pokrenula je sudski proces protiv ustaškog časnika Dinka Šakića za zločine iz vremena Drugoga svjetskog rata. U tom procesu, koji ima mnogo poveznica s onim procesima iz jugoslavenskog vremena kada se sudilo Stepincu i mnogim drugima, Šakić je osuđen na 20 godina zatvora i danas nosi epitet ratnog zločinca i krvnika.
Bilo je to 1998. godine, dakle dvije godine nakon donošenja zakona o općem
oprostu. U njegovom slučaju okretanja u budućnost nije bilo. Za njega je postojala druga politička volja i želja. Kao i za mnoge časnike Hrvatske Vojske iz vremena Domovinskoga rata.
Zbog čega se oprašta agresija, a ne obrana?
I čovjek se onda nakon svega mora zapitati zbog čega se oprašta agresija na Hrvatsku, a ne oprašta se obrana Hrvatske?
Zbog čega Hrvatska ne želi suditi jugoslavenskoj politici koja je Hrvatsku napadala i rušila, u bilo kojem povijesnom trenutku, na bilo koji način, a želi suditi onima koji su Hrvatsku stvarali i branili od jugoslavenske politike u bilo kojem povijesnom trenutku, na bilo koji način?
Zbog čega je Republika Hrvatska odustala od suđenja za ukupno otprilike 14.000 žrtava jugoslavenske agresije na Hrvatsku iz Domovinskog rata? Zašto 14.000 zločinaca i krvnika šeta slobodno tu među nama i u našem susjedstvu i zbog čega im pravosuđe ne sudi za tih 14.000 ubojstava?
Zbog čega je Republika Hrvatska odustala od suđenja za nikad utvrđeni broj tisuća žrtava jugoslavenske agresije na Hrvatsku iz Drugoga svjetskog rata? Zbog čega sve to? I u čijem je to interesu? Premda je odgovor na ova pitanja očit, ipak ih treba postavljati kao podsjetnik kako mnogo toga u temeljima ovog društva nije normalno.
Iznimka u povijesti čovječanstva
Hrvatska je sigurno jedina država u povijesti čovječanstva koja je stvorila zakonski okvir u kojem oprašta agresiju na sebe, a ne oprašta obranu sebe od agresije.
To sigurno nikad nitko u povijesti čovječanstva nije napravio.
Kao što nitko nikad u povijesti čovječanstva nije ubijao ratne vojne i civilne zarobljenike, danonoćno, neprestano, masovno, čitav jedan mjesec i to bez ikakvog suda, što predstavlja najveći zločin u povijesti čovječanstva u određenoj kategoriji zločina. Takvo nešto napravila je samo Jugoslavija pod zapovjedništvom maršala Josipa Broza Tita u svibnju i lipnju 1945. godine.
Učinila je to uz pomoć Sime Dubajića i njemu sličnih, koji su u dva navrata pod zvijezdom petokrakom i kokardom vršili agresiju na Hrvatsku, a danas ne nose epitet zločinaca i krvnika.
Sve te jugoslavenske zločine je Republika Hrvatska oprostila i zaboravila. Mi živimo u toj i takvoj Republici Hrvatskoj. Živimo s tim činjenicama.
Oprostiti je ljudski, ako se za oprost ljudski zamoli i ako je molitelj za oprost
spreman pokajati se i izvršiti pokoru. Je li ovaj oblik oprosta kojem svjedočimo ljudski?
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
* Više o autoru možete saznati na njegovoj internet stranici:
www.mikibratanic.com
MIKI BRATANIĆ – KNJIGE O POVIJESTI
Kupite knjigu na stranici izdavača Redak:
https://webknjizara.hr/autor/miki-bratanic/
ili
na telefon izdavača Redak
021 544 257
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.