Damir Borovčak: ‘Nelustrirane partijaške strukture u Hrvatskoj i dalje šire zločinačku komunističku ideologiju’

Foto: narod.hr

Povodom dana sjećanja na žrtve totalitarizma publicist, povijesni istraživač, idejni začetnik, poticatelj i jedan od osnivača Udruge ‘Macelj 1945.’ Damir Borovčak dao je intervju za Hrvatski tjednik, u kojemu je govorio o komunističkim zločinima, ali i o tome što su hrvatske vlasti učinile ili propustile učiniti glede njihovog kažnjavanja.

> Maceljska šuma – do kad će se šutjeti o još jednom u nizu komunističkih zločina?

> (VIDEO) Istraživač Mladen Kuka koji je otkrio Jazovku: ‘To mjesto sam pronašao za vrijeme Jugoslavije pod cijenu kockanja s vlastitim životom’

Što hrvatska država, odnosno njene vlasti od državne samostalnosti čine, u provođenju Rezolucija Vijeća Europe i EU Parlamenta te Rezolucije hrvatskoga Sabora. Ako ništa, što mislite zašto?

Damir Borovčak: Od svih rezolucija i obveza, koliko je meni poznato, niti o jednoj nije se ozbiljnije raspravljalo u Hrvatskom (državnom) saboru. Smatram da je trebala za svaku od njih biti sazvana posebna tematska sjednica, sa zaključcima koji bi obvezivali Hrvatsku vladu, kako aktualnu, tako i svaku buduću. Naime, ako je Hrvatska članica EU, a jest, tada bi Rezolucije EU trebale učinkovito obvezivati svaku hrvatsku vlast. Načelno bi se trebale poštovati, razmotriti i provesti rezolucije koje se odnose na velika zla koja su harala hrvatskim prostorima u prošlosti. To nije učinjeno, ponajviše zbog toga što u Hrvatskom (ex-državnom) saboru i danas sjede (na)sljednici jedne te iste ideologije, bivši komunisti, partijaši i skojaši ili njihova djeca, koji čine u potpunosti strukturu SDP-a i njihovih satelita, dok su istovremeno slični likovi infiltrirani i u HDZ-u. Te strukture u svim područjima hrvatskih institucija i društva, koče strašnu istinu o komunističkom i titoističkom genocidu nad hrvatskim narodom poslije Drugog svjetskog rata, kao i o progonima u vremenu komunizma i socijalizma. Tako i poslije 90′-tih, u samostalnoj Hrvatskoj državi te partijaške strukture nisu raskrinkane, naravno ni lustrirane, pa i nadalje šire zločinačku komunističku ideologiju.

Autor ste brojnih knjiga i tekstova u kojima se stručno i argumentirano borite za istinito prikazivanje partizanskih zločina nad hrvatskim vojnicima, civilima, svećenicima i vjernicima, mladima, starima i nemoćnima, raznolikim neistomišljenicima bez suda i suđenja, a napose počinjenim zločinima po završetku rata, a za koje nitko nije odgovarao. Imaju li svi ti zločini isti rukopis?

Damir Borovčak: Postoje razlike u tragovima, povijesnih dokumenata o tim zločinima, ali se ništa bitno ne mijenja u pristupu i izvršenju. Jednostavno, radi se o konceptu velikosrpskog i novojugoslavenskog uništavanja mogućnosti opstanka bilo kakve Hrvatske države kao samostalne, samosvojne, ekonomski neovisne i bez kolonijalnog tlačenja iz Beograda.

Zrin je dio te priče. Zapovjednik napada na Zrin bio je hrvat Petar Kleut, jedan od zapovjednika ranijeg napada na Krašić i prvih žrtva u jami Jazovka. Izvršitelji su bile partizanske brigade miješanog sastava i okolno srpsko stanovništvo. Cilj je bio poubijati muško stanovništvo u Zrinu, opljačkati i spaliti mjesto, preživjele žene i djecu raseliti. Čisti genocid! Tko želi samostalno promišljati i zaključivati, može analizirati Zapovijed i Izvještaj štaba Unske operativne grupe i druge objavljene dokumente u mojoj knjizi ZRIN 1943. – svjedoci komunističkog zločina (Sisačka biskupija, 2016.), pa sve postaje logično i jasno iz originalnih dokumenata samih partizanskih terorista.

Macelj je priča sa završetka Drugog svjetskog rata, postupanje sa zarobljenicima bez milosti i prava, primjerice na Ženevsku konvenciju. To su čista bešćutna i okrutna ubojstva. Partizanski pokajnik Mladen Šafranko spominje oko 13 tisuća žrtava, imenuje i organizatore i počinitelje genocidnih pogubljenja. Svi su hrvati iz Hrvatskog zagorja. Zaslijepljeni ideološkim pobudama, ideologijom “vjera je opijum za narod”, počinili su i serijsko ubojstvo 21 svećenika, redovnika i svećeničkih pripravnika, u okrilju noći, u tajnosti bez ikakvih suđenja, bez pisanih tragova egzekutora. Ostao je zapisani trag u Kronici Franjevačkog samostana u Krapini iz lipnja 1945. i zapis preživjelog svjedoka Frana Živičnjaka – U vječni spomen (Udruga Macelj 1945., 2018., 4. izdanje). Većina organizatora i izvršitelja doživjela je Hrvatsku kao neovisnu državu i bila poznata našim ustanovama, no nitko nije odgovarao za stravične zločine, jer ih od vlasti nitko ništa nije ni pitao!

Kako objašnjavate ponovno veličanje monstruoznog zlikovca Tita u pojedinim partijama, poput SDP-a i sličnima, te medijskom prostoru, bez obzira na brojne knjige, tekstove, znanstvene skupove i simpozije u zemlji i svijetu u kojima je taj zlotvor svrstan u desetoricu najvećih ubojica u svijetu u prošlom stoljeću?

Damir Borovčak: Postoje partijaške strukture koje su na tuđim preotetim dobrima izvrsno živjele cijelo vrijeme komunizma. Za svoje partizanske zasluge dobili su povlastice useljenja u tuđe stanove, kuće i vile, onih koji su likvidirani kao veleposjednici i kulaci ili bili nesimpatizeri komunizma pa su otjerani na dugogodišnje kazne u logore. U stanovima im je pripao i sav inventar, namještaj i umjetnine, korištenje tuđe cjelokupne imovine, na kojoj su gojili svoju djecu. Privilegije i uživanje tuđih dobara bio im je ideološki stil i način života. Vrlo je dobar primjer oduzimanja cjelokupne imovine, ali i smrtna presuda apotekaru Josipu Sallopeku, vlasniku apoteke na Zrinjevcu u Zagrebu. Osudio ga je poznati ozloglašeni partizanski kapetan Vlado Ranogajec, kao i njegovu suprugu i kćer na dugogodišnju robiju, sve zbog pljačke njihove obiteljske imovine poslije tzv. “oslobođenja” Zagreba. Cijeli slučaj beskrupuloznog zločina detaljno je i dokumentirano rasvijetljen u već spomenutoj knjizi ZRIN 1943. – svjedoci komunističkog zločina (str. 158-165), uključujući i lopovsku preprodaju znamenite slike Zrinskog, umjetničkog djela Bele Čikoša Sesije, od prodavača Oskara Kućana, partizanskog komesara.

Nekima je i rad u službama sigurnosti koje su odlučivale o zatvaranjima i smrti ideoloških protivnika, donosio izuzetne povlastice. Čak i one poslije smrti. Primjerice, sudac Vlado Ranogajec, dobio je počasni naziv ulice na Jarunu, u blizini crkve Sveta Mati slobode. Sličan povlašteni status su imali i razni sekretari partije. Uvijek je odgovor bio u odanosti i veličanju “ljubičice bijele”, za dobivanje privilegija, ne samo njih već i članova obitelji.

Što sve trebamo činiti da budućim generacijama ostavimo istinitu sliku naših povijesnih tragedija, napose u 20. stoljeću? Kako se boriti protiv zaborava toliko prisutnog u našem narodu?

Damir Borovčak: Pa nužno bi bilo posvuda i stalno raskrinkavati svaku partijašku podvalu. Svakako se potrebno svakodnevno boriti protiv zaborava. Primjerice: Zašto komunisti i ateisti, na svojim raznim komemoracijama uopće pale svijeće, taj znamen Kristove ljubavi? U vrijeme druga Tita nisu palili svijeće. Čemu sada paliti svijeće ako ne vjeruju u Boga?

U Krapinsko zagorskoj županiji aktualni SDP-ov župan Željko Kolar, uvjereni ateist, koji nikada nije javno posjetio Macelj i pokušao se skrušiti nad nedužnim svećeničkim komunističkim žrtvama, godinama već izvodi svoj program za naivne. Na dan Svih Svetih, na blagdan kad se katolici sjećaju svojih najdražih pokojnika, Željko Kolar predvodi putujući zagorski cirkus. Najprije, predvodi županijsko izaslanstvo i počasnu stražu pred rodnu kuću i spomenik Franji Tuđmanu u Velikom Trgovišću. Polaže vijenac i pali svijeće.

No, odmah potom vodi svoju svitu u Kumrovec. Tamo se na katolički blagdan Svih Svetih, klanja brončanom šinjelu komunističkog zločinca Tita, polaže vijenac i pali svijeće. Pozor – to su svijeće u bojama hrvatske trobojnice, bez crvene petokrake – već s hrvatskim grbom! Mili Bože, koliko bi to za Željka Kolara bilo godina robije na Golom otoku da je to učinio za vrijeme Titova života, ili čak koju godinu poslije njegove smrti? Tada bi Kolar bio osuđen kao najzloglasniji klerofašist. Osudili bi ga njegovi današnji SDP- pajdaši. Bi li Kolar uopće preživio kaznu na Golom otoku?

Pitam se čemu služi danas ta Kolarova blasfemija? Jeli zagorski župan posebno suosjećajan za pokojnog Tuđmana i Titu ili je to igrokaz kako bi i lijevi i desni glasali za njega? Zar paliti svijeću s hrvatskom trobojnicom i s hrvatskim grbom drugu Titu na dan Svih Svetih, nije najveća politička glupost i komunistička podvala?

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik